52. SANJAO SAM DA SAM SE PROBUDIO (Narodno pozorište u Beogradu) premijera 21. 01. 2024

Premijera 21. januar 2024. / Scena „Raša Plaović“

Reditelj Dino Mustafić
Dramaturg Đorđe Kosić
Scenograf Jasmina Holbus
Kostimograf Marina Medenica
Kompozitor Irena Popović
Scenski govor Ljiljana Mrkić Popović
Producenti Miloš Golubović, Milorad Jovanović
Inspicijent Sandra Rokvić
Sufler Ljubica Raković
Korepetitor i asistent kompozitora Ivan Mirković
Asistent reditelja i montažer video materijala Nikola Kljajić
Asistent scenografa Ivana Crnogorac
Asistent kostimografa Ivana Mladenović
Likovna dorada Ivana Mladenović, Danica Teš
                                       
Premijerna podela:
Jovan Jovanović
Dušan Matejić
Anastasia Mandić
Suzana Lukić
Nina Nešković
Nikola Vujović
Slobodan Beštić

Specijalna gošća predstave
Katarina Jovanović
                                    
Članovi hora „Smilje“
Jelena Slepčević, Nadežda Filipović, Ankica Đuričić, Olga Braić, Mirjana Cvetković, Dušica Kostić, Bosiljka Milanović, Milutin Veličković, Zlatibor Radovanović, Miloš Barac

Majstor svetla Srđan Mićević
Majstor maske Marko Dukić
Majstor pozornice Zoran Mirić
Majstor tona Dejan Dražić
Video produkcija: Video studio Narodnog pozorišta
Kostimi i dekor su izrađeni u radionicama Narodnog pozorišta u Beogradu
 sanjao_sam_8sanjao_sam_10sanjao_sam_14

sanjao_sam_26

Zabavne zajedljivosti

Boban Jevtić|31. januar 2024|NIN

Postoji nešto vrlo prigodno da jedna od prvih premijera ove godine, pa uz to još i praizvedba novog teksta, problematizuje samo pozorište kao instituciju, ali i kao socijalni ritual te najzad i kao umetničko iskustvo. Željko Hubač poznaje i voli pozorište u svim njegovim vidovima, a sudeći po njegovoj bogatoj biografiji on je svakako imao dosta prilike da ga i upozna kako sa onih lepih, tako i sa onih manje lepih strana, koje uglavnom nisu poznate širokoj publici.

Sva ta iskustva preneo je u zanimljiv komad, otvorene forme Sanjao sam da sam se probudio, koji kroz četiri sna koja to možda nisu zaista prolazi kroz žanrovsku, zanatsku i stilsku šarolikost pozorišta, često sa humorom i ne bez zabavne zajedljivosti čoveka koji zna, koji je na svojoj koži iskusio sve stepene i sve postupke procesa stvaranja pozorišnog čina, od onih najbanalnijih, materijalnih, pa do onih suštinskih, filozofskih.

Dajući labav okvir ovim snovima o pozorištu, Hubač se poigrava pastišima imitirajući kako stilsku tako i idejnu prepoznatljivost poetika određenih pozorišnih „veličina“ (i sam u programu predstave kaže da je „svaka sličnost sa onom drugom, ovozemaljskom stvarnošću – namerna“), ali nam još duhovitije nudi i situacioni kontekst procesa stvaranja predstave, te samog organizovanja pozorišta kao institucije.

Tako koncipiran, tekst sam po sebi daje mnogo mogućnosti za različite postupke, za poigravanja, za različita čitanja i razvijanja, jednostavno, reč je o tekstu koji je zabavan i inspirativan, koji uspeva da svoje nemale pretenzije ostvari vodviljskom lakoćom.

Ta otvorenost forme, poigravanja tačkama gledišta očigledno su inspirisala i reditelja Dina Mustafića, koji je, ostajući veran predlošku, razvio motive koje tekst nudi, ali je dodao predstavi i potpuno nove slojeve i značenja. Dramaturg predstave, Đorđe Kostić, u programu objašnjava rad na predstavi gde se postupak dosta približio onom laboratorijskom, te su i sami glumci imali prilike da svedoče o svojim iskustvima ali gde se, pored tih njihovih životnih i umetničkih iskustava, problematizuje još dosta toga, od rediteljskog manirizma pa do budućnosti samog teatarskog čina u svetlu razvoja veštačke inteligencije.

Predstava počinje i završava se songom, scena se vrti, menja, dok akteri pre no što se uključe u akciju najpre posmatraju dešavanja sa strane, uz povremene glasne komentare. Kostimi (Marina Medenica), veristički, ili stilizovani, uvek su jasno sugestivni i tačni. Sav taj radikalni pristup i sloboda povremeno zaista odlično rezonuju sa tekstom (u principu sve numere koje izvodi divna Katarina Jovanović), ali povremeno i ne tako dobro (deo u kafani, na primer, zaigran u svojoj grotesknoj persiflaži gde se akteri više zabavljaju no publika).

Sjajna scenografija Jasmine Holbus svojom lakom promenljivošću omogućava da se uspostavi taj brz i poletan ritam u kom odlični glumci sa puno entuzijazma i energije menjaju likove, ali i stil svog glumačkog izraza (Jovan Jovanović, Dušan Matejić, Anastasia Mandić, Suzana Lukić, Nina Nešković, Nikola Vujović, Slobodan Beštić). Jedna od onih predstava za koju se čini da će tokom vremena nastaviti da se menja i nadograđuje dobijajući nove slojeve i značenja.

 

Predstava je učestvovala na Festivalu BiH drame u Zenici 2024.