Vilijam Šekspir

OTELO
(Othello, the Moor of Venice)

Preveo: Aleksandar Saša Petrović
Adaptacija: Željko Hubač


LICA:

OTELO, mavarski plemić, general mletačke armije
DEZDEMONA, njegova žena
KASIO, njegov zamenik
JAGO, njegov zastavnik
BJANKA, Kasijeva ljubavnica
RODRIGO, mletački zemljovlasnik, zaljubljen u Dezdemonu
DUŽD mletački
BRABANCIO, mletački senator, Dezdemonin otac
LODOVIKO, njegov rođak
MONTANO, guverner Kipra

MUZIČARI, GLASNIK, VOJNIK, NOĆNI STRAŽAR, SLUGA
PRATIOCI KARNEVALA I SAHRANE




Mesto radnje
PRVI ČIN U MLECIMA;
OSTALI ČINOVI U
PRISTANIŠTU NA KIPRU.



PRVI ČIN


SCENA PRVA
Venecija (Mleci). Ulica.
(Dolaze RODRIGO i JAGO.)
RODRIGO: Mnogo mi je krivo.
JAGO: Ni sanj'o nisam
da takva stvar može da se dogodi.
RODRIGO: Da ti, Jago, ti - čovek s mojom kesom
Na svojoj vrpci - da tako kažem –
Sve vreme ćutiš, a znaš šta se zbiva!
JAGO: Do đavola! - kad nećeš da me slušaš:
Tri zverke ovog grada lično su mu,
Gologlavi svi, došli da ga mole
Da mene uzme za svog zamenika -
-    Svestan sam toga koliko vredim: niži čin
Ne zaslužujem - a on: ništa!
RODRIGO: Ništa?! (Imitira ga) „Ja sam, bogme,
već izabr'o zamenika svog“.
A znaš li koga?
RODRIGO:  Koga.
JAGO: Jednog stravičnog,
Od teorije same sazdanoga momka,
Nekog Mikela Kasija, Firentinca -
RODRIGO: Neverovatno!
JAGO: Ali on je, eto,
Izabran, dragi gospodine! A ja, ratnik
Koga je taj Otelo očima svojim crnim
Gled'o u borbi, samo zastavnik
Njegovog Visočanstva Maurskog i Garavog!
RODRIGO: Kakav nezahvalni lopov, pravo
da ti kažem, ja bih mu dželat bio radije.
JAGO: Tu nema leka. Prokletstvo je službe
U tome što nam unapređenje ide
Na nečiji mig i veze rođačke,
A ne po onom redosledu starom
Gde uvek drugi nasleđuje prvog.
RODRIGO: Ja više ne bih služio kod njega.
JAGO: Spokojan budi, gospodine dragi:
Ja kod njega služim da se njime poslužim.
I služeć' njemu, ja služim samo sebi
Za svoj lični cilj. A kada mi izraz lica
I stav otkriju namere srca mog
I njegov ritam, ja ću srce svoje
Na rukavu svom nositi da ga čavke
Kljuju: ja nisam ono što jesam.
RODRIGO: Uf, bre.
Mnogo će sreće trebati tom crnji
Debelih usta, da pored nas takvih
Postigne svoj cilj!
JAGO: 'Ajd' sad, vikni njenog oca,
Probudi ga; pokreni hajku na Otela,
RODRIGO: Otrovaću mu ljubavnu slast i celu stvar
Razglasiti tako da ulice bruje;
JAGO: Rođake njene razjari; pa kad već
Živi u ovom podneblju obilja,
Pusti na njega muve da ga kinje;
Iako mu je radost - prava radost,
Začini je sa toliko jeda,
Da joj sva boja malčice izbledi.
RODRIGO: Ovo je kuća njenog oca;
E, sad ću da ga viknem. Hej, Brabancio! Hej!
Sinjor Brabancio, hej!
JAGO: Jače. Hej, diž' se!
Brabancio, hej! Lopovi! Lopovi!
Na kuću pazi! Sve ti odnesoše! -
I kćerku i sve blago! Ej, lopovi!
Looopoviii!
(Pojavi se BRABANCIO, gore, na prozoru,
pored balkona i u njegovoj visini.)
BRABANCIO: Šta je!? Ko se to tako dere?
Zašto? Šta je to tamo?
RODRIGO: Sinjore, jesu li vam svi
Ukućani na broju?
JAGO: Jesu li vam vrata
Zaključana?
BRABANCIO: Za - zašto pitaš?
JAGO: O, Isuse! Zašto!
Pa vi ste sad klot opljačkani, gospodine!
Srce vam je prepuklo, a pola ste duše
Izgubili!
BRABANCIO: Kakve to gluposti zborite
u gluvoj noći?!
JAGO: Evo sad, sad, baš sad
Matorac jedan, ovan-crnorunac
Tuca vaše jagnješce belo.
BRABANCIO: Šta!
JAGA: Diž' se! Hajd' ustaj, diž' se! Zvonom probudi
Građane sve što sada hrču -
II' će te đavo napraviti dedom!
BRABANCIO: Jeste li vi ludi!?
RODRIGO: Sinjore uvaženi -
Zar mi ne poznajete glas?
BRABANCIO: Ne, ne: ko si ti?
RODRIGO: Rodrigo ja sam.
BRABANCIO: E, tim si mi manje
Dobrodošao! Zar ti ja već nisam
Naredio da mi se oko kuće
Ne šunjaš više!? Jasno sam ti i pošteno
Predočio da moja kći nije za tebe!
A ti sada, u ludilu svome, prepun
Jela i pića, junačinu izigravaš
Došavši k meni da mi moj mir narušavaš
Pakosno!
RODRIGO: Ma, sinjore, sinjore, sinjore -
BRABANCIO: Al' dobro pamti da sam
čovek moćan
Te da me duh i položaj moj
Kadrim čine da tebi zagorčam ovo!
RODRIGO: Strpljenja, dobri gospodaru.
BRABANCIO: O kakvoj krađi trućaš? Pa ovo je
Venecija, bre! A kuća mi nije
Čatrlja neka u selendri.
RODRIGO: Čujte me, Brabancio uvaženi:
Dolazim vam iskreno, čista srca...
JAGO: Tako mi rana Hristovih, gospodine,
vi ste jedan od onih što neće da služe Boga,
kad im to đavo naredi! Dobro, dobro
- smatrajte vi nas samo za lupeže, pa ćete videti
šta će da vam se desi: jedan arapski pastuv
ima da vam zajaši kćer; unuci će da vam ržu,
rođaci da vam budu trkački konji, a rođake
bedevije!
BRABANCIO: Ko si ti, bestidniče?
JAGO: Ja sam onaj, gospodine, koji je došao
da vam kaže da vaša kći i onaj Maur prave
sada onu jedinstvenu dvoleđnu zverku, što
ima „leđa ozdo i leđa ozgo“!!!
BRABANCIO: E, ti si nitkov! Odgovaraćeš za ovo!
Znam te, Rodrigo!
RODRIGO: Poštujem ja vas i nikad se s vama
I vašom čašću ne bih sprdao.
Opet vam kažem: vaša je kći -
Ako joj vi to niste dopustili -
Podigla groznu bunu, vezavši
Obzire svoje, duh, lepotu, sreću,
Za tuđinca tog, za belosvetsku
Protuvu ovde kod nas i u celom svetu!
Zato se odmah uverite sami:
Ako je ona sad u svojoj sobi
Ili u vašoj kući uopšte, sručite
Na moju glavu svu državnu pravdu
Za ovu moju obmanu.
BRABANCIO: Hej! Svetla daj!
Ukrešite trud! I dajte mi sveću!
Probudite sve ukućane! Brzo!
A sanjao sam nešto slično: i već
Strepim da se to ne obistini.
Svetlosti dajte! Čujete šta kažem!?
(Odlazi, gore.)
JAGO: A sada zbogom! Ja te ostavljam;
Pošto nije ni korisno ni dobro
Za položaj moj, da ja budem svedok
Protivu Crnje - a bio bih svedok
Kada bih stolom ovde ostao...
RODRIGO: Ja dobro znam da ga država ova
Sve da tog crnca i ukori oštro.
Odbaciti sad ne može bezopasno.
JAGO: Sa jakim je on razlozima određen
Za naš rat oko Kipra što ne prestaje;
A država, kad bi i dušu svoju
Prodala vragu, od Maura sposobnijeg
Za posao taj ne bi mogla naći.
A ti, da bi ga našao sad,
Odvedi hajku pravo u konak
Kod „Kentaura“; i ja ću biti tamo. Sad -
Zbogom!
(Ode.)
(Dolazi BRABANCIO u svom kućnom
kaputu.)
BRABANCIO: Ne valja, bogme; pravo zlo, zlo:
Stvarno je nema. Pobegulja - ode!
-    I šta sad meni, ocu prezrenome,
Sem jêda osta? Reci mi, Rodrigo,
Gde si je vid'o?
RODRIGO: U ove sitne sate
U pratnji samo jednog gondolijera...
BRABANCIO: - O, nesrećna dcvojko! –
Sa crncem on'im, kažeš?
RODRIGO: Sa njim!
BRABANCIO: I sad budi otac! Kako me je prevarila!
Stravično to je! Dones'te još koju baklju! -
Probudite sve moje rođake! -
-    Šta misliš, da li su se već venčali? Ah?
RODRIGO: Stvarno mislim da jesu.
BRABANCIO: O, Nebesa!
Kako li samo ode!? - O, očevi svi,
ne verujte više svojim kćerkama
po tom što vidite da rade! Hajde, jedni tamo,
Drugi amo! - A je 1' ti znaš, Rodrigo,
Gde bismo mogli da uhvatimo tog Maura i nju?
RODRIGO: Mislim - da ih mogu naći,
Ako uz jaku stražu izvolite
Sad poći sa mnom.
BRABANCIO: Vodi nas, molim te!
Ja ću pred svakom kućom da viknem –
Većina ih je pod mojom komandom.
Oružje, momci, dajte! Pozovite
I nekoliko dežurnih oficira.
Rodrigo dobri, napred! I znaj –
Nagrađen biće tvoj trud!
(Odlaze.)

SCENA DRUGA
Druga ulica.
(Ulaze OTELO i JAGO.)
JAGO: Iako sam ja ljude ubij'o u ratu,
Ja ipak smatram da je suština
Savesti naše: ne ubiti nikog
Smišljeno! Prosto, ne mogu da budem
Toliko zao. Nekoliko puta
Hteo sam da ga probodem ovim mačem
I to baš ovde, ispod rebara.
OTELO: Bolje što nisi.
JAGO: Al' on je brbljao,
Rečima sramnim i uvredljivim
Čast vam je tako kaljao, da sam ga
Sa ovo malo pobožnosti svoje
Poštedeo, al' jedva. - Izvin'te me:
Jeste li se vi venčali, gospodine? -
Verujte meni: taj je Brabancio
Omiljen vrlo: uticajan kao sâm dužd
Mletački, jer glas mu je dvaput teži
Od glasa svakog senatora.
Razvešće vas on, ili će vas
Svim zabranama onim i jadima
Koje mu zakon dopušta - sputati.
Jer on je sva vlast izvršna.
OTELO: Neka mu bude -
Neka on samo iskali svoj gnev.
Usluge koje učinih Senatu
Nadvikaće sve njegove optužbe.
Da me za nežnu Dezdemonu ljubav
Ne veže, ne bih ja svoju slobodu
Beskućničku ni za sva blaga što ih
Skrivaju mora u stege sputao.
- Kakva nam se to svetlost približava?
JAGO: To je njen otac probuđeni
S prijateljima svojm. Vi bolje uđite.
OTELO: Ne: moram da im dopustim da me
nađu.
Priroda moja otvorena, moj čin
I moja savest čista verno će me
Prikazati. - Ma, jesu li to oni?
JAGO: Janusa mi, sad bih rek'o da nisu!
(Ulazi KASIO i nosi baklju.)
OTELO: Duždev je to vojnik i moj zamenik! –
Dobra vam noć, vrli Kasio! Šta je novo?
KASIO: Dužd vam šalje svoje pozdrave,
generale,
I želi da mu odmah dođete - još ovog časa!
OTELO: U čemu je stvar?
KASIO: Nešto oko Kipra, kažu vrlo je hitno.
OTELO: Samo nešto da kažem u ovom konaku,
Pa ću sa vama odmah da pođem.
(Uđe.)
KASIO: Ali hitno je... Ne razumem.
JAGO: Mlad si ti da bi to razumeo.
On ti se noćas, bogme, kradom ukrcao
U jednu barku što po kopnu plovi.
Dokaže li se da je plen zakonit,
Ploviće vočno.
KASIO: Ništa ne razumem.
JAGO: Oženio se.
KASIO: Kojom?
JAGO: Svete mi
Marije Deve, jednom finom junf -
(OTELO se vraća.)
- Pa, generale, idemo li sad?
OTELO: Idem sa vama.
KASIO: Evo i druge grupe koja vas traži!
(Ulaze BRABANCIO i RODRIGO sa
oružjem i bakljama.)
JAGO: Brabancio je to! Pazite, generale!
Namere su mu loše.
OTELO: Hej, stanite!
RODRIGO: Sinjore, pa to je crnac!
BRABANCIO: Dole s tim lopovom!
(Obe grupe vade mačeve.)
JAGO: Rodrigo!? Ti!? E, sad ćuja da ti pokažem!
OTELO: U korice s tim sjajnim mačevima! –
Od rose mogu da vam zarđaju.
Sinjore dobri, vi možete bolje
Komandovati svojom starošću
Nego oružjem svojim.
BRABANCIO: O, lopove gadni!
Gde si mi skrio kćer? A kakav si prokletnik,
Biće da si je i opčinio mađijom -
Da na sveopštu porugu utekne
Iz okrilja svog doma i padne
Na te čađave grudi jezivog stvora
Kao što si ti: da prestraviš ženu,
A kakvi da je očaraš! I sad
Nek' mi sudi svet, ako nije jasno
Da si mi kćerku opčinio gadno,
Mladost joj krhku iskoristio,
Zato te hapsim kao prevaranta
Da na sudu raspravimo ovu čisto
Pravnu stvar.
OTELO: K sebi ruke! - i vi moji,
I svi ostali! Da je uloga moja
Da se sa vama tučem, ja bih je
I bez šaptača odigr'o. Kud hoćete
Da idem i svoj odgovor dam
Na vašu tužbu?
BRABANCIO: U zatvor! A kad te
Redovnim putem izvedu pred sud,
Tamo ćeš dati svoj odgovor!
OTELO: A šta će biti ako vas poslušam?
Kako će to da primi dužd mletački
Koji me upravo k sebi zove
Povodom nekog vrlo hitnog posla
Državnog?
KASIO: Tačno, sinjore prečasni!
U savetu je dužd sada.
BRABANCIO: Dužd u Savetu!?
U ovo doba noći? - Hajdemo!
Sitnica nije ni ova moja stvar.
Ni dužd neće moći a da uvredu ovu
Ne primi kao njemu samom nanesenu!
Jer ako sad ovo nekažnjeno prođe,
Robovi, divljaci biće naše vođe!
(Odlaze.)

SCENA TREĆA
Dvorana u savetu. Gore sveće.
(DUŽD sedi za stolom. Ulazi SLUGA)
SLUGA: Veliki dužde, ovo vam javlja
sinjor Montano, guverner Kipra
Otmena roda, po dužnosti svojoj,
I moli da mu verujete sada.
Osmanlije, držeći se kursa
Plovidbe svoje ka Rodosu,
Sa novom flotom spojiše se tamo!
DUŽD: Da, da, ja sam i očekivao to.
A koliko ih ima?
SLUGA: Tridesetak
Jedrenjaka; al' sada menjaju kurs
I, vidno, nazad, ka Kipru plove. -
DUŽD: Dakle,
Izvesno je sad: na Kipar plovi on! -
SLUGA: Stigli su Brabancio, zastavnik Jago,
nepoznat građanin neki i naš Maurin hrabri!
DUŽD: Kasio ga je pronašao. Brzo neka uđu.
(Sluga odlazi. Ulaze BRABANCIO, OTELO,
JAGO i RODRIGO.)
DUŽD: Otelo hrabri, moramo te odmah
Uposliti, znaš, protiv našeg opštog
Neprijatelja - Turčina otomanskog!
(BRABANCIJU)
Nisam vas vid'o, dobro nam došli,
Sinjore!
BRABANCIO: Oprostite mi, vaša milosti:
Ni dužnost moja senatorska ni vest
O hitnom poslu državnom, nisu me iz
Postelje digle; a niti sam
Brigama opštim obuzet, jer meni
Lični jad, kao bujica pomamna,
Sve druge brige proguta i zbrisa.
DUŽD: Šta je, šta vam se to desilo?
BRABANCIO: Moja kći! O, kći moja!
DUŽD: Umrla?
BRABANCIO: Da, za mene. Zavedena je ona;
Od mene, oca, ugrabljena, pa činima
I    drogama raznoraznim nadrilekarskim
Upropašćena; jer da joj priroda
Bezumno tako zgreši - a nije
Manjkava, slepa ili maloumna -
Nemoguće je bez mađije!
DUŽD: Bogme,
Ma ko bio taj što je kćerku tvoju
Tim nepoštenim radnjama zaveo,
Pa je od tebe odveo, ti ćeš mu, lično,
Po tumačenju svome, da pročitaš
Paragraf gorki iz krvave knjige
Zakona - pa sve da je optuženi
I moj rođeni sin!
BRABANCIO: Pokorno hvala
Milosti vašoj! - Evo tog čoveka!
To vam je ovaj Maur, kog je, izgleda,
Poseban nalog vaše milosti
Doveo amo!
DUŽD: A šta ti, Otelo, možeš
U odbranu da kažeš svoju?
BRABANCIO: Ništa,
Sem da je tako! -
OTELO: Najmoćniji,
Uvaženi i čestiti senjori -
I plemeniti gospodari moji:
Da sam kćer ovog starca odveo -
Istina, cela; istina je i to
Da sam se njome oženio; i to je sav
Prestup moj.
BRABANCIO: Kako da se ona -
Uprkos divnoj prirodi, mladosti,
Ugledu, zemlji - zaljubi u ono
U šta se uvek plašila i da pogleda!?
On je nju ošamutio nekim smesama
Što neposredno savlađuju krv,
Ili, pak, nekim napitkom opojnim.
DUŽD: Ta vaša tvrdnja, Brabancio, nije
Nikakav dokaz, bez pouzdanije,
Pa i jasnije svedodžbe no što je ta
Od tankog tkiva i pretpostavki
Što ga tereti. (Otelu.) Pa, reci, Otelo:
Da 1' si ti stvarno putem nasilnim
I posrednim - uz pomoć nekih droga -
Stekao sklonost devojke te;
Ili pak molbom i onom prijatnom
Izmenom misli, kad se duša duši
Obraća?
OTELO: Molim ja vas, pošaljite nekog
Do „Ketnaura“ po nju, pa nek' ona sama
Pred svojim ocem govori o meni.
Ako iz njenih reči zaključite
Da sam nečastan, lišite me ne samo
Poverenja svog i položaja mog,
Nego, presudom vašom - i života samog.
DUŽD: Dovedite nam Dezdemonu amo.
OTELO: Odvedi ih ti, zastavniče: to mesto
Ti najbolje znaš. -
(JAGO odlazi.)
- A dokle ona ne dođe,
Iskreno ću ja, kao što Nebu
Grehove krvi svoje ispovedam,
Ozbiljnom sluhu vašem poveriti
Kako ja uspeh da steknem ljubav
Te gospe lepe, i kako je ona Stekla moju.
DUŽD: De, pričaj nam, Otelo.
OTELO: Njen otac me je voleo i često
U kuću zvao - i tražio stalno
Da mu o svome životu pričam
Iz godine u godinu - o bitkama,
Opsadama i ćudljivoj ratnoj sreći
Koja me je na tom putu pratila...
Dezdemona je to pomno slušala
Da bi za trud mi dala savršen jedan
Svet uzdisaja, zaklinjući se pri tome
U veru svoju da je sve to tako
Čudno, čudno zacelo, bezmerno
Čudesno, tužno i vrlo dirljivo,
Strašno dirljivo; rekla mi je jednom
Da bi čak višo volela da to nikad
Nije čula, no i da žali što i nju Bog
Čovekom takvim nije stvorio.
A jednom mi je zahvalila srdačno
I rekla: budem li imao druga
Koji nju voli, da ga naučim
Da priča priču o mom životu,
Pa će mu ona biti naklonjena.
A ja tu zgodu iskoristim tada
Da joj kažem da ona zbilja mene voli
A da ja volim nju i to su sve te čini
Koje ja upotrebih. - Evo gospe:
Pa neka ona sama prosudi.
(Ulaze DEZEMONA i JAGO)
DUŽD: Mislim da bi ta priča i moju kćer
Osvojila. Brabancio moj dobri vrli.
BRABANCIO: Molim vas, dužde, čujte i nju sada.
Prizna li ona da je polovina
Udvaranja tog njena zasluga,
Nek' onda sve na moju glavu padne
Što nepravedno okrivih čoveka! -
Priđi nam, krhka gospođo: vidiš li ti
Kome u ovom društvu najveću
Poslušnost svoju duguješ?
DEZDEMONA: Oče moj
Plemeniti, ja ovde sad vidim
Poslušnost svoju - podeljenu:
Vama sam dužna za život i odgoj,
A biće moje i vaspitanje
Uče me kako vas da poštujem.
Samo sam vama odana sve dok sam
Vaša kći. Ali ovde je i moj muž;
I koliko je vama moja majka
Odana bila, dajući prvenstvo mužu,
A ne ocu svom, isto toliko prava
I ja polažem na to da prvenstvo
Mauru dam, svom gospodaru.
BRABANCIO: Nek' je Bog s tobom! Ja sam završio.
Ako je vašoj milosti po volji -
Da se vratimo poslu državnom.-
Kam' da sam dete usvojio, a ne
Rodio! - Sad mi pristupi, Maure:
Evo ti dajem od sveg srca ono
Što bih ti - da ga sam ne uze - od sveg srca
Uskratio. A što se tebe tiče,
Blago moje, u duši mi je milo
Što nemam druge dece, jer zbog ovog
Bekstva tvog ja bih tiranin postao,
Pa bih im balvan za noge veziv'o.
Završio sam, dužde.
DUŽD: Dopusti mi
Da zborim kao da sam ja sada
Na tvome mestu, i da sentenciju
Izreknem jednu koja bi mogla,
Korak po korak, ljubavnike ove
Da približi svoj tvojoj milosti:
Kada nema leka, tad nema ni jada,
Jer posle najgoreg ostaje nam nada.
BRABANCIO: Izreke su i gorke i slatke, za mene -
I jake s obe strane, jer su dvosmislene.
Al' reči su samo reči, ja bih rek'o:
Još nikad nisam čuo da je neko
Kome se srce kida i sve ruši
Utešen bio kroz - svoje uši.
Milim vas smerno, pređimo na naše
Poslove državne.
DUŽD: Dakle, Turci plove ka Kipru sa vrlo
moćnom ratnom flotom. Otelo, ti najbolje znaš
koliko je Kipar utvrđen. Iako mi tamo imamo
namesnika - guvernera koji je veoma sposoban
čovek - to je svima poznato, ipak se naše javno
mnenje, koje stoji iznad svoga, mnogo više uzda
u tebe. I zato ćeš morati da se pomiriš s tim da
sjaj svoje nove sreće, Oelo, pomračiš ovim suro-
vim i napornim ratnim pohodom.
OTELO: Tiranka moja - navika, štovani
Gospodaru, pretvorila je moju
Postelju ratnu od ljuta kremena
I prekaljena čelika u dušek
S triput probranim paperjem. Priznajem
Da u teškoći postajem nekako
Prirodno bodar i vrlo živahan;
I, naravno, preduzeću ja ovaj pohod
Na Osmanlije. Stoga se pokorno
Vama ja klanjam, i najlepše molim
Da se supruzi mojoj obezbede:
Ugodan smeštaj, postupak u skladu
Sa njenim rangom, sva sredstva za život
I posluga sva, koja odgoju njenom
I priliči.
DUŽD: A mogla bi, ako to želi,
Da bude kod svog oca.
BRABANCIO: Ja to neću.
OTELO: Ni ja.
DEZDEMONA: Pa, ni ja. Jer ne bih želela
Da budem tamo gde bih prisustvom
Svojim u ocu svom netrpeljivost
Izazivala. Dužde milostivi,
Budite mome predlogu naklonjeni
I neka vam u glasu zalog bude
Za neiskustvo moje.
DUŽD: Šta bi htela, kaži,
Dezdemona?
DEZDEMONA: Dopustite mi da i ja odem s njim.
OTELO: Bog mi je svcdok da vas ne molim
Da bih ja udovoljio nepcima
Žudnje svoje, il' da bih se - nisam ja
Više tako mlad - uspaljivao
I uživanju ličnom predavao;
Ne! Kad mene sablažnjiva dokonost
Amora, lakih krila, pohotom zaslepi
I sposobnost mi ratničku otupi,
Pa mome poslu putena igra naškodi,
Nek' onda od mog šlema domaćice
Naprave šerpu; a svi ništaci
I nevaljalci nek' prstom na mene
Pokazuju!
DUŽD: Nek' bude onako kako
Ti, Otelo, sam odlučiš, pa išla
Ona s tobom il' ostala ovde.
Naš posao je hitan i brzinu traži.
Još noćas moraš poći.
DEZDEMONA: Noćas, vaša
Milosti?
DUŽD: Ove noći.
OTELO: Od sveg srca.
DUŽD: Opet ćemo se ovde sastati.
U devet, sutra ujutro. Otelo,
Ostavi ovde nekog oficira;
On će ti našu punomoć doneti,
I druge spisi' važne za tebe
I poduhvat tvoj ratni.
OTELO: Ako je vašoj milosti po volji,
Neka to bude moj zastavnik.
Pouzdan je on i pošten čovek:
Stog njega ja ovlašćujem da dovede
Suprugu moju i donese mi sve ono
Što vaša milost bude smatrala
Za shodno.
DUŽD: Neka bude tako.
Laku noć svima! - Pa, plemeniti moj
Sinjore, dragi Brabancio:
Ako nam vrlina nije u oku trn,
Onda ti je zet više beo nego crn.
BRABANCIO: Motri na nju, Otelo zagasite kože!
Prevarila je oca, pa i tebe možce
OTELO: Životom jamčim da je tvrda vera! -
(DUŽD i ostali odlaze.)
OTELO: Hajdemo sad, Dezdemona, ostaje mi
Samo jedan čas za ljubav, poslove
I uputstva pred moj put. Moramo se
Povinovati vremenu.
(OTELO i DEZDEMONA odlaze.)
(Na Šekspirovoj neograničenoj
pozornici, kad Rodrigo i Jago ostanu
sami, ova se scena više ne događa
u sali Saveta.)
(Susreću se RODRIGO i JAGO)
RODRIGO: Jago!
JAGO: Šta je, srce - plemenito?
RODRIGO: Šta da radim, Jago? Šta ti misliš?
JAGO: Pa, da odeš u krevet i da se ispavaš.
RODRIGO: Idem smesta da se udavim!
JAGO: Ako to uradiš, neću više nikad da te
volim. E, baš si blesav, gospodine otmeni!
RODRIGO: Blesavo je živeti, kad je život mu-
čenje; a osim toga, postoji i ono staro pravilo:
kad ti doktorka Smrt prepisuje recept, onda
garant ima da crkneš!
JAGO: Jao, kakva glupost! Gledam ja ovaj
svet već četiri puta po sedam godina, i otkako
umem da pravim razliku između štete i ko-
risti, ja nisam sreo čoveka koji ume da voli
sebe. Ja bih, vidiš, svoju ljudsku prirodu pre
zamenio majmunskom nego što bih i zucnuo
da ću da se udavim zbog ljubavi prema tamo
nekoj kamenjarki!
RODRIGO: Pa šta drugo da radim? Priznajem
da je sramota što sam se toliko zacopao, ali
ja nemam snage da se iz toga izvadim.
JAGO: Snage? - Sranje! Od nas samih zavisi
da li ćemo da budemo ovakvi ili onakvi. Naše
telo je naša bašta u kojoj je naša volja baštovan.
Prema tome, od naše volje zavisi šta
ćemo u toj bašti da gajimo: koprivu ili salatu;
da li ćemo da sadimo blagovan ili da plevimo
majčinu dušicu; da li ćemo u njoj da sejemo
samo jednu sortu trave ili ćemo je pretrpati
raznim sortama; hoćemo li je pustiti da zbog
naše lenjosti bude neplodna ili ćemo je đubriti
marljivošću. Dakle, naša snaga i popravna
moć leže u našoj volji. Kad vaga našeg života
ne bi imala tas razuma kao pritivtežu tasu
čulnosti, naša krv i niskost ljudske prirode
navodile bi nas da pravimo najluđe eksperimente.
Ali mi imamo razum da nas hladi
kad se uspalimo, da smiruje žacanje naše puti
i obuzdava našu razularenu pohotljivost: a to
što ti nazivaš ljubavlju, ja u toj bašti smatram
tek za kalem ili izdanak.
RODRIGO: Ni govora o tome!
JAGO: To je kod tebe samo žudnja krvi
i slabost volje. Hajde, bre, budi čovek! Da se
udaviš!? Davi ti mačke i slepu štenad. Ja sam
ti uvek bio prijatelj i mogu iskreno da ti kažem
da sam za tebe vezan neraskidivim konopcima
večne čvrstine, jer ti to i zaslužuješ. Ali
sad mogu da ti pomognem više nego
ikad ranije! Evo šta treba da radiš:
RODRIGO: Šta?
JAGO: Napuni kesu parama.
RODRIGO: Koliko?
JAGO: Pođi sa nama u ovaj rat; maskiraj se
lažnom bradom. Nemoguće je da će Dezdemona
još dugo da voli Maura, a niti će on nju
Kažem ti, stavi novac u kesu, dukate u ćemer!
RODRIGO: Koliko?
Izgubili su glave u početku; brzo su se zapalili,
brzo će se i ohladiti - videćeš kad se raziđu;
ali - lovu u futrolu!
RODRIGO: Još?
JAGO: Napuni fišek zlatnicima. Ti Mauri
su ćudljivi i nestalni -! Hrana
koja mu je sad slatka kao šećer, uskoro će mu
biti gorka kao čemer. Mlada je i moraće da
nađe nekog mlađeg: kad se zasiti njegovog
tela, shvatiće da joj je izbor bio pogrešan. Zato
-    parice-zlatice u krpice! A ako baš toliko želiš...
RODRIGO: Želim.
JAGO: ...Da daš dušu đavolu, ti onda izaberi bar neki
finiji način od davljenja. Podigni sav novac
koji možeš.
RODRIGO: Sav?
JAGO: Ako oltar i slab zavet - koji su
pred njim jedno drugom dali jedan grešni
varvarin i jedna super-lukava Venecijanka -
ne budu isuviše tvrd orah za zube moga duha
i svu bagru pakla - ti ćeš je, burazeru, imati!
Zato ponesi pare! Kakvo, more, davljenje ne-
zdravo!? Sranje, kad ti kažem. Nije to za tebe.
Bolje ti je i da te obese što si se nauživao
života, nego da se udaviš i odeš bez nje.
RODRIGO: A je l’ ti hoćeš da mi svesrdno
pomogneš da mi se ispune želje, ako se
odlučim na to?
JAGO: Nema da brineš, ja ti dobar stojim! Idi
uzmi pare! Sto puta sam ti to već rekao, i sad
ti ponavljam, da ja mrzim tog Maura. Mrzim
ga iz dubine duše; a ni ti nemaš manje razloga
za to. Udružimo se stoga u našoj osveti protiv
njega. Ako uspeš da mu nabiješ rogove, tebi
će to da bude zadovoljstvo, a meni luda
zabava. U utrobi vremena ima još mnogo
događaja koji čekaju da se rode. A sad, nalevo-krug!
Idi uzmi lovu! Sutra ćemo da nastavimo
razgovor o tome. Zbogom.
RODRIGO: A gde ćemo da se nađemo sutra
ujutru?
JAGO: Kod mene, u mojoj gajbi.
RODRIGO: Doći ću ti rano.
JAGO: Dođi. A's' u zdravlje! - Ej, Rodrigo?
RODRIGO: Šta kažeš?
JAGO: I da nikad više nisam čuo o onom
davljenju, razumeš!?
RODRIGO: Promenio sam se.
JAGO: 'Ajd' zdravo! I dobro nagruvaj kesu!
RODRIGO: Prodaću celo imanje.
(RODRIGO odlazi.)
JAGO: Tako ja uvek svoju budalu
U svoju kesu pretvaram! Pa ja bih
Sve svoje znanje profanisao kad bih
Traćio vrcme s gusanima takvim,
Bez razonode i neke koristi! –
Maura mrzim. Svet misli da je on
Međ' čaršavima mojim - moj posao
Svršio. Ne znam da 1' je to istina,
Al' ja ću samo zbog sumnje takve
Postupati baš kao da je to istina.
Mene on ceni - i time ću lakše
Da delujem na njega u svojoj
Nameri. – Onaj Kasio je čovek lep –
Čekaj, čekaj - ja dobijam njegov čin
I za šeširče svoje volje slobodne
Zadenem pero duple podvale! Al' kako?
Kako? Čekaj da vidimo... Dabome:
Kroz neko vreme napuniću
Otelu uši da je Kasio
Veoma prisan sa ženom njegovom;
Na njega može da se posumnja,
Jer privlačan je on i uglađen –
Stvoron da žene čini nevernim.
(Prezrivo.)
Maur je čestit i otvoren čovek
I misli da su pošteni i oni
Koji samo izgledaju tako;
I biće lako njega za nos vući
K'o što se krotki magarci povlače. –
Sinula! Tu je: nakaza je rođena!
Još je verna mraku i paklenoj sili,
Al' na svetlost dana mora da izmili.
(Odlazi.)


DRUGI ČIN

SCENA PRVA
U blizini luke na Kipru. Veče. Bura.
(Ulaze MONTANO i SLUGA.)
SLUGA: Gospodaru Montano, novosti vam nosim
Naš je rat završen!
MONTANO: Hvalim te Bože!
SLUGA: Turke je ova bura pomamna
Srubila tako da im je ceo plan
Osujetila: krasan jedan brodić
Mletački vide teški brodolom
I propast većeg dela turske flote.
MONTANO: Gde je taj morski glasnik?
SLUGA: Brodić je pristao,
Već je u luci - Venecijanac jedan
S veronskom spremom; baš se sad iskrca
Onaj Mikele Kasio, zamenik hrabrog
Mavra Otela, a Mavr je, kaže, još
Na moru; I sa punim ovlašćenjima
Senata plovi ka Kipru.
MONTANO: Baš mi je drago!
Odličan je on zapovednik.
SLUGA: Al' taj Kasio, ma kako utešno
O tome turskom gubitku govorio,
Izgleda meni brižno i molitve čita
Da Maur stigne bezbedno; jer, kaže
Da ih je strašna bura razdvojila.
MONTANO: Nek' mu pomogne Bog.
Služio sam pod njim;
Taj vam je čovek vojničina prava
I sjajan je on komandant. Haj’te sad na rivu,
Tragajte pomno za hrabrim Otelom,
Sve dok se more ne spoji sa nebom
I dok vam oči ne pobele. Haj’te
Jer sada svaki minut pruža nadu
Da će i drugi brodovi da stignu!
(Ulazi KASIO.)
KASIO: Hvala vam, guverneru ratničkog
Ostrva ovog što vam je naš Maur
Toliko mio! Nek' ga Bog zaštiti
Od svakog elementa, jer sam ga na moru
Opasnom vrlo, izgubio.
MONTANO: Je 1' on dobar brod ima?
KASIO; Brod mu je čvrste građe a krmanoš
Čuven po svome iskustvu i veštini;
I' zato su mi nade sasvim zdrave,
Iako nisu baš pregojene.
(Glasovi spolja: 'Jedra! Jedra! Brod na vidiku!'.)
KASIO: Nadam se da je to brod našeg
komandanta.
(Topovske salve.)
SLUGA: Gospodo! Paljba je to počasna!
Prijatelji su - u svakom slučaju.
KASIO: Pogledajte pa nam javite ko je to stigao!
(SLUGA  izlazi.)
MONTANO: Recite mi sad, poručniče dragi:
Je 1' tačno da se vaš general oženio?
KASIO: Jeste; i tako da mu ženidba ta
Srećnija biti ne može: uzeo je on
Devojku koja nadmaša i najlepšu
Sliku crtačkog pera i sve hvalospeve
Pesnika, koji bi se umorili
Kad bi lepotu njenu pokušali
Da opišu. -
(Vraća se SLUGA.)
- Govor'te, ko je to stigao?
SLUGA: Stig’o je zastavnik generalov, Jago.
KASIO: Sjajno! I on je srećno doplovio:
I sama bura, talasi ogromni,
Vetrovi hučni, oštre hridine
I zli sprudovi peščani - ti dušmani
Brodova - kao da su sad imali
Smisla za lepo, kad su svoju narav
Ubilačku svu zanemarili
I Dezdemonu bajnu propustili!
MONTANO: A koja je ta?
KASIO: Ona o kojoj sam vam
Maločas prič'o - zapovednica
Velikog našeg zapovednika –
Hrabrome Jagu poverena da je
Doprati dovde. Stig'o je sedam dana
Pre no što sam ga očekiv'o.
O, Jupiteru moćni, čuvaj nam Otela
I naduvaj mu jedra dahom svojim
Da mu brod veličanstveni srećom ozari
Kiparski zaliv, da mu u Dezdemoninom
Zagrljaju od ljubavi srce zaigra,
Da novim žarom razgori duhove
Ugasle naše i celom Kipru donese
Utehu i mir! -
(Dolaze DEZDEMONA, JAGO i RODRIGO kao pratnja. KASIO uzima DEZDEMONU za ruku.)
KASIO: - O, pogledajte! Stiglo je brodsko blago
Na obalu! Poklon'te joj se svi Kiprani! –
Pozdravljam vas, o gospo plemenita!
Neka vas vodi milost nebeska,
Neka vas prati i svu okružuje!
I vi zastavniče, dobro nam došli!
(JAGO klimne glavom i prepušta reč DEZDEMONI.)
DEZDEMONA: Kasio vrli, hvala. Imate li
Vesti o mome gospodaru?
KASIO: Još nije
Prispeo, gospo; ništa drago ne znam
Sem da je dobro i da će uskoro stići.
DEZDEMONA: Da, al' ja ipak strahujem!
Zašto smo se razdvojili?
JAGO: Rekoh vam gospo, razdružila nas je
Borba mora i neba!
(Glasovi spolja: 'Jedra! Jedra na vidiku!')
KASIO: Opet neki brod!
(Čuje se plotun.)
SLUGA: Sa broda pozdravljaju sad tvrđavu!
I to su prijatelji.
KASIO: Po vesti idite!
(SLUGA odlazi.)
(Začuje se zvuk trube.)
JAGO: Čamac je već u luci.
DEZDEMONA: Otelo to je!
Trubu mu poznajem.
KASIO: Tačno, to je on!
(Dolazi OTELO.)
OTELO: O, lepa ratnice moja!
DEZDEMONA: Otelo, mili supruže moj!
OTELO: Iznenađen sam koliko se i radujem
Što te vidim tu, što ti mene dočekuješ!
Radosti duše moje! Ako posle
Svake bure ovakvo zatišje nastupi,
Nek' huje vetri dok smrt ne probude!
Kad bih sad umro, bila bi to sreća
Velika; jer strah me je da mi sudba
Neznana nikad više doneti neće
Ovako potpun duševni mir.
DEZDEMONA: O, ne-dao-bog da nam
spokojstvo i ljubav
Ne jačaju sa prolaženjem naših dana!
OTELO: Amin, vi dobre sile! Nisam u stanju
Da izrazim sve zadovoljstvo svoje;
Ovde me guši - prosto sam presrećan.
(Ljube se.)
Ovo - i - ovo - nek' bude najveći nesklad
Dveju nam duša do kraja života!
JAGO: Sad ste stvarno dobro usklađeni!
OTELO: Iskreno govoriš.
JAGO: A kako drugačije.
OTELO: O, srce moje, brbljam neumesno,
Jer sam od sreće podetinjio.
Molim te, dobri Jago, otidi u luku,
Iskrcaj stvari, a kapetana zlatom daruj.
Valjan je čovek i pohvalu zaslužuje.
MONTANO: Hajdemo sada u zamak. Dobro nam
Došli na Kipar!
(Odlaze svi, sem JAGA i RODRIGA)
JAGO: Čim završim u luci,
Eto i mene. (RODRIGU) Dođi ovamo!...
Ako si hrabar - a kažu da i podlaci, kad
su zaljubljeni, imaju u sebi više plemenitosti
no što im je priroda podarila - čuj me sada:
Kasio je noćas dežurni u krugu tvrđave.
Al' prvo moram ovo da ti kažem: Dezdemona se
do ušiju zaljubila u njega.
RODRIGO: U njega!? Pa, to je nemoguće!
JAGO: Stavi prst na usta, ovako - i čekaj da
te uputim u stvar. Ti znaš s kakvim je ona
žarom u početku volela Maura samo zbog
njegovog hvalisanja i pričanja fantastičnih laži.
Pa hoće li ga ona večno volcti zbog tog
njegovog blebetanja?
RODRIGO: Ne znam...
JAGO: Nek' ti to ne bude ni nakraj tvoje velike pameti!
Neće! Njene oči moraju da se hrane lepotom.
A kakvo joj je to zadovoljstvo da stalno gleda đavola?
Kad joj one nestašne slatke radnje ohlade krv,
tražiće ona - da bi se opet uspalila i u sebi
novu žeđ izazvala - neko privlačno lice
odgovarajućih godina, otmenosti i lepote: sve ono
što Mauru nedostaje. Kad bude uvidela da tih
pogodnosti nema, ona će u svojoj tananoj
nežnosti da se oseti prevarenom: počeće duboko
da uzdiše, da izbegava Maura i da ga se gadi.
Sâma će je priroda navesti na to i nagnati
da nađe nekog drugog.
RODRIGO: Je l’ to izvesno?
JAGO: To je više nego izvesno. A kad stvari tako stoje
ko ima bolje šanse od Kasija da tu sreću ostvari?
Vešt je taj nitkov. Savestan je taman toliko
da se ogrće plaštom uljudnosti i finoće da bi
lakše zadovoljio svoju pohotljivost i duboko
skrivene želje za razvratom. Kod nje samo on igra!
Stvarno, samo on. Ljigav i prepreden lupež.
Majstor da nađe priliku za one stvari;
pa i kad je nema, on je izmisli. Teška
vuci-batina! Ali taj lupež je lep, mlad i ima sve ono
što šašave i neiskusne žene traže. Đavolski
nezdrav i savršen lupež! I on je toj ženi već zapao
za oko.
RODRIGO: Ne mogu da verujem da je ona
takva: pa, ona ima blagoslovenu narav!
JAGO: Da znaš koliko je blagoslovena! Vino
koje ona pije pravi se od grožđa. Da je svetica,
ne bi se nikad zaljubila u crnčugu. Blagoslovena
iznutrica! Jesi li je video kako Kasiju
gladi dlan? Zar nisi to primetio!?
RODRIGO: Jesam; ali to je bilo samo iz učtivosti.
JAGO: More, pohota! - ove mi ruke: mračan
prolog drame grešnih misli i bluda. Usne im
se zamalo nisu spojile, al' su im se dasi zagrlili.
Nevaljale misli, Rodrigo! Kad takve prisnosti
prokrče sebi put kroz formu, onda je blizu i
ona glavna radnja - telesni svršetak!
RODRIGO: Pa to je nemoguće!
JAGO: (Imitira ga.) Nemoguće... Noćas postupi po mom savetu.
Ja sam te doveo iz Venecije ovamo. Budi na straži:
bićeš postavljen po mojoj zapovesti. Kasio
te ne poznaje; a ja ću biti u tvojoj blizini. Nađi
neku priliku da naljutiš Kasija - bilo da se
brecneš, razdereš ili narugaš disciplini koju
ti on nameće - ili na neki drugi način koji ti se
svidi u zgodnom trenutku.
RODRIGO: Važi.
JAGO: I da znaš, gospodine: on je nagao i vrlo
prgav čovek, pa može da se desi i da te klepne
svojom palicom: izazovi ga da to učini; jer ja
ću baš to da iskoristim da ove na Kipru podbodem
na pobunu; a oni se neće smiriti sve
dotle dok Kasio ne bude smenjen. Tako ćeš
ti prečicom doći do ispunjenja svojih želja –
čemu ću ja, posle, na svoj način, još doprineti;
prepreku ćemo lepo ukloniti, jer ako to ne
učinimo, nemamo nikakvih izgleda na uspeh.
RODRIGO: Dobro, učiniću kako ti kažeš;
samo ako bude prilike.
JAGO: Biće, ja ti jamčim. Dođi malo posle
kod mene u tvrđavu. Sad moram da iskrcam
njegov prtljag. Zdravo!
RODRIGO: Videćemo se, u ime Boga!
(Odlazi.)
JAGO: Da je Kasio voli, to stvarno verujem:
Da ona voli njega, prirodno je
I sasvim verovatno; a Otelo
- Iako ga ja ne podnosim - plemenit je,
Odan i on nju voli; smeo bih da kažem
I da će on Dezdemoni biti
Veoma drag muž. Pa, i ja nju volim;
Al' ne iz prave požude - mada, možda
I taj greh može da mi se pripiše –
Već malčice iz osvete, jer stvarno sumnjam
Da se taj Crnja pohotljivi uvalio
I u mestašce moje; ta mi pomisao
Utrobu grize kao otrov, i ništa mi
Smiriti dušu ne može i neće
Dok ne izravnam račun s njim: žena za ženu!
Ne uspem li to, bar ću baciti Maura
U ljubomoru takvu da je razum nikad
Ne izleči. I zato, ako ovaj
Bezvezni džukac mletački, koga držim
Na uzi da u lov ne srlja bezglavo,
Poslušan bude, namestiću igru
Kasiju kod tog Maura uz klevetu
Da mu je strašne rogove nabio –
Jer od Kasija strepim i za svoju
Kapicu noćnu. Maur će mi biti
Blagodaran i naklonjen, pa će me čak
I nagraditi što sam ga namagarčio
I do ludila onespokojio!
Tu je zamisao, al' još je bez sistema:
Groznog lica podvale bez delanja nema!

SCENA DRUGA
Ulica. Čuje se muzika i karnevaslko veselje.
(Dolazi KASIO, pripit je, nosi proglas;
prate ga muzikanti i BJANKA.)
KASIO: Otelo - naš plemeniti i hrabri
general - posle najnovijih pouzdanih vesti o
potpunoj propasti turske flote, sa zadovoljstvom
poziva sve građane da tim povodom učestvuju
u narodnom veselju: neki u igranju, neki oko
velike vatre pod vedrim nebom - svako u onoj
zabavi koju voli. Jer, pored ovih radosnih
vesti, to je i proslava njegovog venčanja.
Ovo se objavljujepo njegovoj želji. Snabdevači
hranom i pićem već počinju da rade - i svima je
dopušteno da se časte i goste po volji, od ovog
petog časa pa sve dotle dok zvono ne oglasi
čas jedanaesti. Neka Nebo blagoslovi ostrvo
Kipar i našeg plemenitog generala Otela!
(Svi uzvikuju sa odobravanjem. Muzika počne jako da svira pomamni ples. BJANKA uvlači KASIJA u svoju igru. On pleše sa njom, ljube se, piju vino... Ulazi JAGO. Muzičari mu prilaze, ali on odmahuje i pokazuje im da moraju da idu. KASIO ugleda JAGA i u tom trenutku pokazuje muzikantima i BJANKI da moraju da idu jer on ima obaveze. Svi odlaze, ostaju samo KASIO i JAGO.)
KASIO: U dobri čas, Jago!
JAGO: Moramo da postavimo stražu.
KASIO: Zar je već deset? Gde je general?
JAGO: Otelo je u postelji.
KASIO: Ovako rano?
JAGO: Iz ljubavi prema svojoj Dezdemoni. Al' mi
ne treba da mu to zamerimo: znate kako je - on
još ni jednu bludnu noć nije proveo s njom;
a na nju bi i sam Jupiter trzao!
KASIO: To je najizvrsnija dama.
JAGO: I, uveren sam, puna nestašluka.
KASIO: Zaista, veoma živahno i nožno stvorenje.
JAGO: A što ima oči, pogled... To kao da
trubi grešno povečerje!
KASIO: Primamljiv pogled, zaista; al', ipak,
rekao bih, veoma smeran.
JAGO: A kad govori, zar ne zvuči kao da
poziva na ljubavnu uzbunu?
KASIO: Ona je, stvarno, savršenstvo.
JAGO: Pa, srećni im bili krevetski čaršavi! –
Dođite, zameniče, imam ovde jedan krčag vina;
a tu, napolju, je sinjor Montano koji bi
rado gucnuo u zdravlje crnog Otela.
KASIO: Ne više noćas, dobri Jago.
JAGO: Pa to je naš prijatelj!
KASIO: Voleo bih da je pristojnost izmislila
neki drugi način gošćenja u nečiju čast.
JAGO: Samo jedan pehar; ja ću piti i za vas.
KASIO: Večeras sam već popio dovoljno vina,
eto, i sam vidiš da sam sada malo veseliji nego
obično.
JAGO: Ma, vi niste dete, čoveče! Ovo je noć
gozbe i veselja. Razmislite hoćete li odbijanjem
našeg domaćina uvrediti.
KASIO: U pravu si. Gde je Montano?
JAGO: Tu, pred vratima: molim vas,
vi ga pozovite da uđe!
(KASIO izlazi.)
JAGO: Ako li uspem da ga sad navedem
Da tako pripit bar još jedan pehar
Popije, on će brzo postati razdražljiv
Kao kučence moje mlade gospe.
A moj Rodrigo, budala moja tužna,
Noćas je do dna čaše ispijao
Sve u zdravlje Dezdemone. Montana,
Što je mnogo osteljiv na čast - na tu
Suštinu ovog ratničkog ostrva -
Ja sam već punim peharima zagrejao.
U toj gomili p’jane i vrle gospode
Ostvarim li ono što mi glava snuje.
Nosiće mi brodić i vetri i struje.
(Vraća se KASIO sa MONTANOM.)
KASIO: Bog’me, noćas sam popio što dugo nisam.
MONTANO: Ja jedan polić, dajem vam reč vojničku.
JAGO: Ma dajte to vino, hej! (Pevuši.)
Kucnimo se ovom čašom!
Kucnimo se ovom flašom.
Ne živi se dovek,
I vojnik je čovek!
On dok pije, pije vredno
Bure jedno k’o nijedno!
MONTANO: Bogami, sjajna pesmica.
JAGO: Naučio sam je u Engleskoj - a oni su
vam tamo glavni cugaroši.  Imam još jednu!
MONTANO: Da čujemo.
JAGO: (Pevuši.)
Kralj je Stevan junak bio
mudante je zlatom preplatio.
Pričao je da za groš ga prevariše
da krojači njemu lošu mjeru odmjeriše.
Al’ vitez taj beše, od zlatnih bermuda,
gordi Stevan! A ti šta si, kuda?
Nizak, tašt, ogrnut u stari plašt!
Ej, oholosti, beštijo što zemlju upropasti!
MONTANO: Bravo!
KASIO: U zdravlje našeg generala!
MONTANO: Tako je, zameniče, ja vam se
pridružujem.
JAGO: I ja!
(Ispijaju vino.)
KASIO: Bože, oprosti nam
grehe naše. Vreme je da se vratimo
našem poslu.
MONTANO: Vreme je.
KASIO: Nemojte vi gospodo
da mislite da sam ja pijan; evo ovo je moj
zastavnik, ovo moja desnica, a ovo moja
levica! Molim! Dakle, ja nisam pijan.
JAGO: Nikako...
KASIO: Noge me prilično dobro drže
i moć govora me služi dobro.
JAGO: Neobično dobro.
KASIO: Prema tome, ne smete
ni posmisliti da sam pijan!
JAGO: Vi pijani!? Ma haj’te...
KASIO: Vreme je da Kasio na bedem krene
da čuva stražu! Laku noć.
(Odlazi.)
MONTANO: Odzvanjaće bedemi noćas
od takve trezvene straže.
JAGO: Videli ste momka što sad izađe.
MONTANO: Videh.
JAGO: Pravi vojnik - da uz Cezara stane
I komanduje. A videli ste
I njegov porok, koji mu s vrlinom
Ravnodnevicu čini - oboje su
Jednako dugi. Šteta za njega.
Bojim se da u nekom nezgodnom trenutku
Slabosti svoje ne izigra Otelovo
Poverenje i ceo Kipar ne potrese.
MONTANO: A da li je on često ovakav?
JAGO: Pa, to je uvek ona predigra
Njegovoga sna. Taj vam je u stanju
Dva kruga male kazaljke da bdije,
Ako mu piće ne ljulja kolevku!
MONTANO: Trebalo bi to reći generalu:
Jer on to ili ne vidi il' mu dobra ćud
Kasijeve vrline ceni, pa mu
Kroz prste gleda mane. Je 1' tako? -
(Ulazi RODRIGO. OTELO mu pokazuje da ide za KASIJEM. RODRIGO odlazi.)
MONTANO: - Grdna je šteta što Maur
plemeniti
Stavlja na kocku tako važno mesto
Kao što je to njegovo zameništvo,
Dajući ga čoveku sa tako duboko
Ukorenjenom boljkom. Pošteno bi bilo
Reći to Mavru.
JAGO: Ja neću, ni za sve ovo
Ostrvo lepo! Ja volim Kasija
I sve bih dao da mogu da ga od tog zla
Izlečim. -
(Vika spolja: 'Ljudi, u pomoć! U pomoć!)
-Čujte! Kakva je to sad vika!?
(Ulazi KASIO goneći RODRIGA)
KASIO: Boga li ti tvog, huljo... nitkove!
MONTANO: Šta je to, zameniče!?
KASIO: Zar da me lupež uči šta mi je dužnost!?
Ostaviću ti na dupetu šaru opletenog
balončeta za vino! Prebiću te k'o mačku!
RODRIGO; Mene ti da prebiješ!?
KASIO: Šta? Još se ti nešto buniš!?
(Udara RODRIGA)
MONTANO: Nemojte, zameniče dobri!
Molim vas, gospodine, obuzdajte se!
KASIO: Pusti me, gospodine - il' ću da vas
tresnem po glavudži!
MONTANO: 'Ajde, 'ajde, vi ste pijani.
KASIO: Ja pijan!?
(Guraju se, pa počnu da se bore mačevima.)
JAGO (RODRIGU): Kidaj! Izađi i viči:
„Pobuna!“-
(RODRIGO izjuri napolje.)
- Ne, Kasio, ne! Zaboga, gospodo!
JAGO: U pomoć ljudi. Ne! Zameniče!
Gospodine moj dragi!
Montano! Ljudi! U pomoć! U pomoć!
Krasna ste mi vi straža! -
(Čuje se zvono na uzbunu.)
- Ma, ko je taj
Što tako zvoni!? Do đavola! Uzbuniće
Ceo grad! Dosta, Kasio, za ime boga!
O, bruka! Sram će vas biti celog veka!
(Ulazi OTELO. Vidi se da je bio u krevetu sa ženom.)
OTELO: Šta se to ovde događa!?
MONTANO: Prokletstvo!
Krvavim! Ja sam smrtno ranjen! Uh!
OTELO: Hej, dosta! - Ako vam je do života
stalo!
JAGO: Prestanite, hej! Zameniče! Gospodine!
Montano! I vi, gospodo! Pa je l’vi znate
Gde ste i šta je vaša dužnost? Hej, dosta!
General vam sad govori, sram vas bilo!
OTELO: Hej, šta to znači? Otkuda sve ovo?
Jesmo li Turci postali, pa sebi
Činimo ono što njima Bog zabranjuje?
Tako vam stida hrišćanskog, prestanite s tom
Varvarskom kavgom!- Ko ponovo počne
Da izliva gnev, dušu svoju ugrožava!
Poginuće taj čim se makne! - smirite to
Stravično zvono!
(Ovo je izgovorio s  takvim autoritetom da su zvona, na iznenađenje svih,  odjednom zanemela.)
Čestiti Jago. Naređujem ti reci,
Ko poče ovo?
JAGO: Stvarno ne znam.
Do ovog časa: svi u ljubavi - i rečju
I delom - kao mlada i mladoženja
Kad se za krevet svlače: pravi prijatelji.
A posle toga, odjednom, k'o da ih neka
Planeta smuti, trgoše mačeve
I kao strašni dušmani se zakrviše.
OTELO: Kako to da se ti, Mikele, tako
Zaboraviš!?
KASIO: Oprostite generale:
Ne mogu sada da govorim.
OTELO: Montano
Čestiti, vi ste uvek bili uljudni:
Ceo svet vidi i ozbiljnost i trezvenost
Mladosti vaše. A kad oni najmudriji
O vama sude - veliko je ime vaše!
Šta je to moglo vas navesti da svoj ugled
Raspustite do te mere da se trampi
S nazivom noćnog kavgadžije!? Odgovor'te!
MONTANO: Otelo vrli, opasno sam ranjen;
Boli me i kad zborim. Vaš oficir Jago
Može vam reći sve što i ja znam.
A znam da ništa loše nisam učinio
Večeras, ako samoljublje nije porok
A greška samoodbrana.
OTELO: Zar u ratnom stanju, u gradu sa življem
Još puna srca straha - te privatne svađe
Zapodevati noću, na stražarskom mestu –
Pa to je užas! - Jago, ko jo to počeo?
MONTANO: Ako zbog čina il' službe budeš
pristrasan,
Pa kažeš više ili manje od istine - Ti nisi vojnik!
JAGO: Pre bih ja dao da mi se iz usta
Iščupa jezik, no što bih Kasija
Mikela ja uvredio; al' uveren sam
Da mu, kad kažem istinu, ne činim zlo.
- Ovako je to bilo, generale:
Montano i ja samo smo razgovarali,
Kad jedan momak ulete zapomažući,
A za njim, s mačem isukanim, Kasio
Režen da bode. Tad Kasiju priđe
Gospodin ovaj, moleći ga da se smiri;
Ja potrčim za momkom koji zapomaže,
Da ga ućutkam, da ne bi - kao što jeste -
Uzbunio grad. Al' on, brzonog, uteče
Pa me preteče; ja se odmah vratim,
Zateknem ih u borbi obojicu:
Udarci pljušte - onako, k'o što su bili
Kad ih vi sprečiste. Ja više nemam šta
Da raportiram: no, ljudi su ljudi;
I najbolji se, eto čuda, nekad
Zaborave.
OTELO: Znam, Jago, znam - čestitost
I Ijubav tvoja ublažavaju ovu stvar
Da za Kasija lakše bude. - Čuj, Kasio:
Volim te, al' ti više nisi moj oficir. –
(Dolazi DEZDEMONA.)
- Gle sad, i ljubav moja nežna uzrujana!
(KASIJU)
Bogami, bićeš loš primer drugima.
DEZDEMONA: Pa, šta se to sad desilo, mili moj?
OTELO: Sada je već sve
U redu, zlato: idi u postelju.
Montano, ja ću biti vidar vaših Ozleda. -
(Odvode MONTANA.)
- Jago, dobro osmotri grad,
Pa smiri one što ih ova sramna kavga
Uzbuni. - Hajd'mo, Dezdemona.
Takav je život vojnički, mila moja:
Iz najslađeg te sna bude zvuci boja!
(Odlaze svi, sem JAGA i KASIJA)
JAGO: Šta je, poručniče, jeste li ranjeni?
KASIO: Jesam, al' meni nema leka!
JAGO: O, ne-dao-bog da je tako!
KASIO: Ugled, ugled, ugled! O, izgubio sam
svoj ugled! Izgubio sam bosmrtni deo sebe, a
ostalo mi je samo ono životinjsko!
Moj ugled, Jago, ode moj ugled!
JAGO: Časti mi, ja sam mislio da ste zadobili
neku telesnu povredu: a to više boli nego kad
se izgubi ugled. Ugled je bezvredna stvar,
teška obmana; često se stiče bez zasluge i gubi
nezasluženo. Vi uopšte niste izgubili svoj dobar glas,
ukoliko taj gubitak sami ne razglasite.
Pustite, čoveče! Ima načina da ponovo zadobijete
generalovo poverenje. Vi mu samo trenutno
niste u volji - kaznio vas je više onako politički
nego pakosnički; kao kad čovek istuče svoje
nedužno pseto, da bi zaplašio obesnog lava.
Samo ga vi lepo zamolite, i on će opet biti vaš.
KASIO: Pre bih ga zamolio da me prezre no
što bih tako dobrog komandanta obmanuo
svojom molbom da zadrži ovako bezvrednog,
pijanog i nesmotrenog oficira. O, ti nevidljivi duše
vina, ako ti svet ne zna ime, nazovimo te đavolom!
JAGO: A ko je onaj koga ste jurili sa isukanim
mačem? Šta vam je uradio?
KASIO: Ne znam. Pojma nemam.
JAGO: Ma nije moguće!?
KASIO: Sećam se jedne mase stvari, ali ničeg
jasno: znam da sam se s nekim svađao, al' ne znam
zašto. - O, gospode! Da mi, ljudi, svesno
trpamo neprijatelja u svoja usta, da nam on
ukrade mozak! Pa da se onda veseli, zadovoljni
i razdragani - željni bučnog odobravanja publike –
preobražavamo u stoku!
JAGO: De, de, vi ste i suviše strog moralista.
S obzirom na vreme, položaj i stanje u kojem
se ovo ostrvo nalazi, od sveg srca bih želeo da
se to uopšte nije desilo; ali pošto je onako
kako je, gledajte da to popravite,
za svoje dobro.
KASIO: Ako ga zamolim da me vrati na položaj,
nazvaće me pijandurom. Da imam
i onoliko usta kao ona mnogoglava hidra,
takav bi mi odgovor sva zapušio.
JAGO: Vi, ili ma koji živ čovek može ponekad
i da se napije, čoveče! Reći ću vam šta da
radite. - Žena našeg generala sada je general.
To mogu da kažem s obzirom na to što se on
očigledno posvetio i predao zapažanju i
razmatranju njenih draži, sa posebnim osvrtom
na pojedine delove njenog tela, i šire. Zato se vi
pred njom slobodno otvorite; lepo je zamolite
da vam pomogne da se vratite na svoj
stari položaj. Njena je priroda tako otvorena,
tako blaga i milostiva, da ona u svojoj dobroti
veruje da greši ako ne učini i više nego što je
mole. Zamolite je da na taj prelom kosti u
zglobu između vas i njenog muža stavi daščicu
i povije bolno mesto. Kladim se u sve što
imam, da će taj prelom u vašem odnosu tako
lepo da zaraste, da će vam ljubav postati jača
nego ikad ranije.
KASIO: Dobro me savetuješ.
JAGO: Pa ja vam to govorim iz samog srca i
iskrene naklonosti.
KASIO: U to sam uveren. I baš ću sutra ujutro,
rano, zamoliti dobru Dezdemonu da se
zauzme za mene. Prosto sam očajan kad
pomislim na svoju budućnost,
ako me sad unazade.
JAGO: Sasvim ste u pravu. A sad, laku noć,
poručniče. Moram na dužnost.
KASIO: Laku noć, čestiti Jago.
(Odlazi.)
JAGO: I ko sad sme da kaže da sam nitkov,
Kad je moj savet i dobar i pošten.
U kola moga plana ulazi Kasio
Da bi i njemu bilo dobro kad stignemo
Na moj cilj!? Jer dok taj plačljivi vojnik, ta
Časna budala, saleće Dezdemonu
Da mu sudbinu okrpi, a ona se
Za njega kod tog crnca jako zauzima,
Ovaj ću otrov usuti u uši Otelu:
Da to ona čini iz požude
Za momkom!
(Dolazi RODRIGO.)
- A šta je sad, Rodrigo!?
RODRIGO: Ja u ovoj hajci ne učestvujem kao
ker koji lovi, nego koji samo laje u čoporu.
Lova mi je gotovo sva iscurila; noćas sam
dobio gadne batine; i sve mi se ncšto čini da
će mi jedina vajda od toga biti - bolno iskustvo.
Na kraju ću bez prebijene pare, a s nešto malo
više pameti, da se vratim u Veneciju.
JAGO: Kako su bedni ljudi bez strpljenja!
Koja se rana ne leči postepeno?
Pa znaš da glavom radimo a ne mađijom!
A mozganje od sporog vremena zavisi.
I zar ne ide dobro? Kasio te malo
Izmakljao, a ti Kasija s položaja
Smaknuo; mada i ostale voćke
Lepo rastu na suncu; no, ipak ono što
Procveta prvo, prvo i plodove daje.
Strpi se malo! - Tako mi jutrenja,
Jer već je jutro! Rad i zadovoljstvo
Skraćuju sate. Hajde, idi u svoj kvartir!
Idi, kad kažem! Biće još vesti za tebe.
Ma, gubi se već jednom! -
(Odlazi RODRIGO)
- Duga je ova noć
I valja sve to pripremiti tako
Da jutro suncem, a ne tamnom senkom
obasja moj plan. Za plovidbu veliku
Moj brodić čeka na svoje porinuće:
A gvožđe se kuje samo dok je vruće!



TREĆI ČIN


SCENA PRVA
Kipar. Pred zamkom.
(Dolaze KASIO i NEKOLIKO
SVIRAČA)
(Dan je svanuo. Po običaju Elizabetinog
doba, mladenci se bude muzikom i povicima.)
SVIRAČI: Dobro jutro, generale!
(Muzika.)
(Iz zamka izlazi JAGO.)
JAGO: Ti običaji glupi, mladence buditi
Muzikom. K’o da u sobi do njih ljudi
spavaju ušiju zalivenih voskom.
(Muzičarima.)
Okasnili ste majstori! General je
davno ustao i doručak svršava.
Ali, evo: ovo je vaš honorar, uzmite:
jer mi toliko volimo vašu svirku,
da vas, u ime ljubavi, najlepše molimo
da više ne dižete galamu!
MUZIČAR: Dobro, gospodine, nećemo.
JAGO: Ono, vi možete i da nastavite, ako
znate neku svirku koja se ne čuje. Jer, kako
kažu, general baš mnogo i ne voli muziku.
MUZIČAR: Pa, mi ne znamo tu svirku koja se
ne čuje, gospodine.
JAGO: E, onda - svirajke u torbu i „ovim
šorom...“ - kidaj! Da ste odma' nestali u vidu
lastinog repa!
(Odlaze SVIRAČI. Ulazi KASIO.)
JAGO: O, zar tako rano
U zamku hrli plemeniti Kasio.
KASIO: Dobro te ste budni, Jago.
JAGO: Zar niste spavali?
KASIO: Nisam. Već je bilo kasno
Kad se rastasmo. Nego, ima li nade
Da me sad primi čestita Dezdemona.
JAGO: Pričao sam ja još noćas sa sluškinjom
Njenom.
KASIO: Još noćas?
JAGO: Ta je dama meni
Sklona i od posebnog je poverenja.
KASIO: O, hvala vam; mnogo ste me zadužili!
JAGO: Prenela je molbe ona generalici
da se za vas zauzme jako.
KASIO: I?
JAGO: Razgovarali su uz doručak.
Dok vas je ona branila, Maur joj reče
Da je onaj kog ste povredili
Veoma poznat čovek i vrlo omiljen
Na Kipru; te da mudrost njemu nalaže
Jedino da vas odbije; al' ipak tvrdi
Da vas voli i da mu sem srca njegovog
Molitelj drugi odista nije potreban;
I da će prvu zgodu ulučiti
Da vas vrati na vaš stari položaj.
KASIO: Ipak vas molim - ako vi smatrate
Da je to zgodno i izvodljivo –
Da mi sada omogućite da nasamo
Sa Dezdemonom porazgovaram.
JAGO: Uđite unutra. Smisliću način
Da Maura odvučem da vam ne smeta
Dok o svom poslu razgovarate s njom.  
(JAGO odlazi.)
KASIO: Ni Firentinca ljubaznijeg i
Boljeg ja od njega nisam sreo.
(KASIO ulazi u zamak.)

SCENA DRUGA
Odaja u zamku.
(Dolaze DEZDEMONA i KASIO)
DEZDEMONA: Kasio dobri ja ću to tako srediti
Da moj muž i vi oper budete bliski.
KASIO: Milostiva gospođo, ma šta se desilo
Mikeleu Kasiju, on će vam do kraja svog života
biti samo veran sluga!
DEZDEMONA: Hvala, znam.
Vi volite mog supruga;
Već ste dugo s njim; i neće vam on biti stran
Duže no što mu to politički razlozi Nalažu.
KASIO: Da, da gospođo, ali ta
Politika bi mogla i da potraje,
Da živi i na mršavoj dijeti,
Od bućkuriša, il' da se k'o gladna
Godina mnogo otegne, pa kad me nema,
A na mom mestu drugi, da mi moj general
Zaboravi i ljubav i vernost u službi.
DEZDEMONA: Ne bojte se tog. Ja
vam svojom verom jamčim
Za vaše mesto. Jer kad ja nekom
Obećam nešto, ja to do kraja ispunim.
Mira mu neću dati; krotiću ga
Nesanicom k'o sokolar sokola,
Čantraću mu sve dok iz kože ne iskoči;
Postelja će mu biti učionica
A trpeza k'o ispovedaonica;
Trpaću mu tu molbu Kasijevu
U sve ono što bude radio!
Veseli zato budite Kasio,
Pošto će vaša pravozastupnica
Pre crći nego vašu parnicu
Zanemariti!
(Približavaju se OTELO i JAGO.)
KASIO: Gospođo, evo generala!
Vi razumete da ja sad moram da idem!
DEZDEMONA: Al' pričekajte da vam još
nešto kažem!
KASIO: Gospođo, ne sad: meni je nezgodno.
I ne bih znao kako da se vladam.
DEZDEMONA: Pa, dobro, kako vi hoćete.
(Odlazi KASIO.)
JAGO: Uh-uh, to mi se ne sviđa!
OTELO: Šta kažeš?
JAGO: Mm - ništa, šefe; il' - šta mu ga ja
znam.
OTELO: Je 1' to Kasio sad od moje žene ode?
JAGO: Kasio, stvarno!? Ne, ne bih mogao
Ni da pomislim da bi se on ovako,
K'o neki krivac, odšunjao, videvši da
Vi dolazite.
OTELO: Ma, rekao bih
Da je to baš on bio.
DEZDEMONA: Kako si, mili moj
Gospodaru? A ja baš sad završih
Razgovor s jednim moliocem koji vene
U nemilosti tvojoj.
OTELO: Na koga to misliš?
DEZDEMONA: Pa, na Kasija, na zamenika tvog.
Dobri mužu moj, ako moja ljubav može
Tebe da gane - odmah se pomiri s njim!
Jer ako te on ne voli iskreno,
I ako on iz neznanja ne greši
- A nipošto iz lukavstva! - onda ja stvarno
Nisam u stanju da o časnom liku sudim.
Molim te da ga pozoveš da se vrati.
OTELO: Je l' to on sada ode?
DEZDEMONA: Pa, on; i to tako
Potišten, da u meni ostavi
Deo jada svog, da i ja patim s njim.
Ljubavi dobra, vrati ga u službu!
OTELO: Ne sada, mila Dezdemonice, drugi put.
DEZDEMONA: Pa kad, je 1' skoro?
OTELO: Najskorije, mila,
Za tvoju ljubav.
DEZDEMONA: Je l' večeras, za večerom?
OTELO: Ne, večeras ne.
DEZDEMONA: Pa, onda, sutra - o ručku?
OTELO: Ne, sutra neću ručati kod kuće:
Sastajem se u tvrđavi s oficirima.
DEZDEMONA: Pa onda sutra uveče i' u utorak
Ujutro, il' u utorak oko podne
Il' uveče; u sredu ujutro?
Kad da ti dođe? Reci mi, Otelo.
U duši se ja pitam šta bi ti mogao
Da zatražiš od mene, a ja da odbijem
II' da oklevam? Zar Mikele Kasio
Nije taj dar zaslužio!? On, što je s tobom
Svraćao kad si mi se udvarao
I branio te kad sam te kudila!
Pa zar za njega moram da se tol'ko
Zalažem da ga na položaj vratiš!?
Bogme, ja bih za njega i više mogla -
OTELO: Dosta, molim te: nek' dođe kad hoće;
Tebi nikada ništa ja neću
Odreći. Ali sad te molim da me malo
Samome sebi pustiš.
DEZDEMONA: Zar da ti odreknem?
Ne; ostavljam te s Bogom, mužu moj.
OTELO: Do viđenja, sad, Dezdemonice moja!
Brzo ću ti ja doći.
DEZDEMONA: Postupi po svom nahođenju, mili.
Kako li god ti odlučiš, ja ću slušati.
(Odlazi DEZDEMONA.)
OTELO: O, ti gaduro izvrsna! Nek' mi na dušu
Prokletstvo padne, ako te ne volim!
A kad budem ja prestao da te volim –
O, vratiće se haos.
JAGO: Gospodaru moj
Plemeniti.
OTELO: Šta kažeš, Jago?
JAGO. Znači, Kasio je za vašu ljubav znao
Kada ste našu gospu prosili?
OTELO: Da, od samoga
Početka. Zašto pitaš?
JAGO: Samo da proverim
Misao jednu svoju. Bez uvrede.
OTELO: Koju misao, Jago?
JAGO: Mislio sam
Da on nju tada nije znao.
OTELO: O, jeste; često nam je nosio poruke.
JAGO: Stvarno!?
OTELO: Pa, stvarno? O, da, stvarno, zaista.
Nazireš li ti nešto u tome?
Pa, zar on nije pošten?
JAGO: Pošten, gospodaru?
OTELO: Pošten? Da, pošten.
JAGO: Pa, koliko ja znam...
OTELO: I šta ti misliš?
JAGO: Mislim, moj gospodaru?
OTELO: Mislim, moj gospodaru! - O, nebesa,
On je moj odjek! K'o da mu je u mislima
Nakaza neka, i suviše grozna
Da bi se sada otkrila. - Ti nešto misliš.
Maločas te čuh kad reče: „To mi se
Ne sviđa!“, pošto je Kasio otišao
Od moje žene. Šta se to ne sviđa tebi?
A kad ti rekoh da mi je savetnik bio
U celom toku moga udvaranja,
Uzviknuo si: „Zaista!“, nabrao čelo
I namrštio veđe; kao da si
Neku stravičnu misao zatvorio
U mozak svoj. Izreci je, ako me voliš!
JAGO: Za Mikelea
Kasija, ja bih zakleti se smeo
Da mislim da je pošten.
OTELO: I ja tako mislim.
JAGO: Trebalo bi da ljudi budu ono
Što se čini da jesu; a koji to nisu,
Bolje bi bilo i da nisu ljudi!
OTELO: Tačno, ljudi bi trebalo da su onakvi
Kakvi nam uvek izgledaju.
JAGO: Pa, prema tome, ja stvarno mislim
Da je Kasio pošten čovek.
OTELO: Ne, ima tu
Još nešto. Pa, otvori mi se, molim te,
K'o što se svojim mislima otvaraš -
- Kao kada sam razmišljaš - pa mislima
Najcrnjim podaj i najcrnje reči.
JAGO: Oprostite, moj dobri gospodaru;
Iako ja izvršavam svaku zapovest,
Dužnost mi nije da činim i ono
U čemu i rob uživa slobodu;
Da svoje misli otkrivam! A šta ako su
Ružne i grešne? Jer gdcesu ti dvori
U koje gadost ponekad ne prodre!?
Čija su nedra toliko čista da im se
- U dane kad sud zaseda u duši -
Nečiste misli ne suoče s razmišljanjem
Po propisima svim zakonskim?
OTELO: Ti si se, Jago, protiv prijatelja
Zaverio svog, ako smatraš da mu
Neko čini zlo, a'ti mu uho
U tuđina za svoje misli preobraćaš!
JAGO: Dobro je ime čoveku i ženi,
Gospodaru moj, dragulj najbliži
Dušama njinim. Ko mi zdipi kesu -
Zdipi mi trice; i nešto i ništa;
Bila je moja a sad je njegova -
Robinja tol'ko hiljada ljudi:
Al' onaj što mi dobar glas oduzme,
Krade mi ono što njega ne obogati
A mene stvarno osiromaši.
OTELO: Tako mi Boga, saznaću ti misli!
JAGO: Nećete, pa da vam je moje srce
U ruci; ne, sve dokle je kod mene.
OTELO: Ha!
JAGO: Čuvajte se, moj gospodaru,
Ljubomore! - Tog zelenookog
Čudovišta što podsmeva se mesu
Koje proždire sâmo. Blažen je onaj
Rogonja, koji, znajući svoju sudbinu,
Nevernu ženu ne voli. Al' teško onom
Čoveku što je zaluđen ljubavlju
A stalno sumnja, što nagađa a bezumno ljubi!
OTELO: Al' zašto, zašto kažeš to?
Je 1' misliš da bih provodio život
U ljubomori, i svake mene meseca
Davao maha novim sumnjama!?
Ne; posumnjati znači odlučiti.
Zameni me sa jarcem kad ja svoje
Duševne stvari preinačim u te
Naduvane, od muva upljuvane sumnje
Što opisuješ. Ja nisam ljubomoran
Ako govore da mi je žena lepa,
Da voli društvo, da ćaska slobodno,
Peva, svira i lepo igra.
Čestite žene tako su još čestitije.
A niti ću zbog svojih skromnih vrednosti
I najmanje da sumnjam il' strahujem
Od njene bune, jer oči je imala
Kada je mene birala. Ne, Jago, ne -
Videću ja to pre no što posumnjam;
A posumnjam li, ja ću dokazati;
A uz dokaz taj, ostaje samo: zbogom
Ljubavi ili ljubomoro!
JAGO: To mi je drago: jer sada imam razloga
Otvorenije da vam iskažem
To što mi ljubav i dužnost nalažu.
I zato čujte ovo što sam dužan da vam
Saopštim. O dokazu još nije reč.
Bacite pogled na svoju ženu kad je
Sa Kasijem, i posmatrajte je
Ni ljubomornim ali ni spokojnim okom.
Jer, verujte, ja ne bih želeo
Da urođena vaša blagorodnost
Zloupotrebi vašu vlastitu poštenu
I otvorenu prirodu. Dobro poznajem
Duhovni sastav svojih zemljaka:
Venecijanke dopuštaju Bogu
Da gleda one vragolije njine
Koje ne smeju muževima svojim
Da pokazuju; najveća im je vrlina
U tome: ne što te stvari ne rade,
Već što ih vešto skrivaju!
OTELO: Zar tako kažeš!?
JAGO: Prevarila je oca kad je pošla za vas,
A kad je tobož drhtala i strepela od
Pogleda vaših, tad ih je i najviše
Volela.
OTELO: Jeste.
JAGO: Pa, divno, onda - kad je
Mlađana mogla da se tako pretvara
I da svog oca čini slepim kod očiju,
A on smatrao da su to mađije! -
Vidim da vas je ovo prilično potreslo.
OTELO: O, nimalo, nimalo.
JAGO: Zaista vidim da ste potreseni.
Molim vas da mi reči ne razvučete
Ni do zaključka goreg ni dometa daljeg
Od sumnje.
OTELO: Neću.
JAGO: Jer ako to učinite,
Gospodaru moj, moje bi reči donele
Sve posledice zle, na koje ni jednom
Mišlju ja nisam ciljao. Kasio je moj
Vrli prijatelj. - O, gospodaru,
Vidim da ste potreseni.
OTELO: Ne, nisam mnogo
Potresen. Ali ne mogu a da ne mislim
Da mi je žena, Dezdemona, čestita.
JAGO: Nek' takva dugo poživi! A i vi dugo
Živeli s takvim mislima!
OTELO: Pa, ipak,
Kada uzmeš da sama priroda greši -
JAGO: E, u tome je stvar; ako smem da
vam kažem:
Da ona 'baci tolike bračne ponude
Prosaca njenog podneblja, boje, staleža
- Iako njena priroda svome teži
-Pih! U takvom se stavu nanjušiti može
Mnogo težak vonj nesklada odvratnog,
I neprirodnih misli. Al', oprostite -
Ne govorim ja o njoj izričito,
Mada se plašim da bi mogla biti sklona,
Kada se vrati svom rasuđivanju boljem,
Da počne da vas poredi sa svojim
Mlečanima, pa da se, možda, i pokaje.
OTELO: Sad zbogom. Gledaj, pa mi kaži
ako li još
Zapaziš nešto. A sad me pusti, Jago.
JAGO (odlazeći): Idem, gospodaru moj, idem.
OTELO: O, što sam se oženio!? Ovaj čestit stvor
Vidi i zna mnogo više no što otkriva.
Uverim li se da je sokolica divlja –
Pa makar joj sve uze vezane za noge
Bile vrpce mog srca - odzviždaću ja nju
I pustiti niz vetar da lovi kako zna.
Možda je ta otperjala zato što sam crn
I što nisam, k'o salonski gizdavci,
Slatkorečiv, il' što sam već zašao
U dol godina - mada još ne tako
Duboko... možda je zato prhnula.
Prevaren ja sam i moraću zato
Da omrznem nju da bi mi lakše bilo.
Prokletstvo braka: kad možemo svojim
Ta nežna bića zvati, a prohteve njine
Nikada! Pre bih prist'o da budem žabac
I da u pari podruma donjih bitišem
Nego da imam kutak na biću voljenom
Kojim se drugi služe! Beda je velikih
Što su od malih manje povlašćeni.
Ta nam je sudba k'o smrt neizbežna:
To rogato zlo suđeno je nama čim se
Začnemo. - Ali evo Dezdemone:
(Ulazi DEZDEMONA.)
Ako je ona neverna, onda se Nebo
Baš samo sebi ruga! Ja u to ne mogu
Da poverujem.
DEZDEMONA: Gde si, mili moj Otelo!?
Samo na tebe čekaju - i ručak
I oni vrli ostrvljani što ih pozva.
OTELO: Ja sam za to kriv.
DEZDEMONA: Što tako nemoćno
Govoriš, mili? Da nisi, možda, bolestan?
OTELO: Boli me čelo, ovde.
DEZDEMONA: Bogami,
Od nespavanja to je; al' proći će.
Daj da ti čelo čvrsto povežem
I prestaće ti glavobolja za nepun sat.
OTELO: Mala ti je ta maramica.-
(On odgurne maramicu, a ona je
ispusti. OTELO izađe. DEZDEMONA  gleda za njim.)
DEZDEMONA: Vrlo mi je žao
Što tebi nije dobro.
(Odlazi DEZDEMONA)
(Ulazi JAGO. Vidi maramicu, podigne je. Zadovoljno gleda u nju.)
JAGO: Opasne ideje
Po prirodi su svojoj već otrovi,
I oni, najpre, nisu neukusni,
Al' posle kratkog dejstva na krv ljudsku
Sažižu kao rudnici sumpora.
Ovaj ću rubac u Kasijevom stanu
Ostaviti, pa neka ga on nađe.
Sitnice kao vazduh lake dokazi su
Ljubomornom k'o Sveto pismo pouzdani.
(Vraća se OTELO; na licu mu
se čita bol od 'otrova'.)
Baš kao što sam rekao. Evo ga. Ni mak
Ni mandragora, ni svi uspavljivi
Napici ovog sveta neće ti vratiti
Onaj slatki san koji si juče usnio.
OTELO: Ha! Neverna mi!
JAGO: Pa, kako ste mi, Generale?
Ne, ne više o tome.
OTELO: Gubi se! Idi! Na muke si me bacio.
Kunem se da je bolje biti mnogo
Prevaren nego samo malo znati
O tome.
JAGO: Pa šta je to sad, gospodaru moj!?
OTELO: Šta sam ja znao o njenim kradenim
Satima bluda? Ja to ni video nisam,
Ni pomišlj'o na to nisam; pa mi to nije
Ni škodilo. A noću sam spavao lepo
I bezbrižan sam i veseo bio;
Na usnama joj nisam nalazio
Te Kasijeve poljupce. Ako li onaj
Pokraden što je, ne oseća krađu
I ne zna za nju, on nije pokraden.
JAGO: Žao mi je što to od vas čujem.
OTELO: Srećan bih bio da je ceo vojni logor-
Konjanik svaki, pešak - okusio njeno
Slatko telo, a da ja ništa ne znam. A sad -
Zauvek zbogom, spokoju moj!
JAGO: Ma, je li to moguće,
Moj gospodaru!?
OTELO: Huljo, dokaži
Da mi je ljubav kurva; daj dokaz pouzdan,
Vidljiv mi dokaz pruži, il' tako mi moje
Večite duše, bolje bi ti bilo
Da si rođen k'o pas nego da doživiš
Moj probuđen gnev!
JAGO: Zar je dotle došlo!?
OTELO: Daj da to vidim! Il' mi bar tako
dokaži
Da dokaz nema ni omče ni kuke
Da mi se o nju sumnja ne okači –
II' jao si ga tvom životu!
JAGO: Kakav je rizik biti čestit, iskren!
E, veliko vam hvala za ovakav nauk;
OTELO: Čekaj, ne idi! I treba da budeš pošten!
JAGO: Treba da budem mudar, pošto
vidim da je
Poštenje kreten, koji gubi ono
Za šta se bori.
OTELO: Svega mi, ja mislim
Da mi je žena čestita i mislim
Da nije; mislim i da si ti pošten,
A mislim i da nisi. Neki dokaz moram
Imati.
JAGO: Vidim, gospodine,
Da vas jede strast. Kajem se što sam vam
sve to
Rekao. - Hteli biste da se uverite?
OTELO: Biste!? Ne, ja to hoću.
JAGO: I možete.
Al' kako? Kako da se uverite,
Moj gospodaru? Da ne biste hteli
Da k'o posmatrač buljite u nju,
Dok je taj badža povaljuje strasno?
OTELO: O, smrt i svako pakleno prokletstvo!
JAGO: Mučno bi bilo, mislim, dovesti ih
U takvu pozu. A i bili bi prokleti
Kad bi ih oči drugog smrtnika –
Bolje no oni sami sebe –
Videle tako, na gomili. -1 šta onda?
Kako onda? Šta da vam kažem? Gde je dokaz?
Nemoguće je da to vidite - pa da su
Čak i k'o jarac i koza rasprcani,
Kao majmun i majmunica uspaljeni,
Požudni kao kurjaci kad se pare,
Ili blesavi k'o pijana glupost.
Al' ipak, znajte, ako taj zaključak
Izveden iz tih dokaza jakih, fakata
Što vode pravo do vrata istine,
Uveriti vas može - vi biste ga mogli
Imati.
OTELO: Živ mi dokaz daj da mi je
Neverna!
JAGO: Ta mi se dužnost ne sviđa.
Ali kad sam već toliko zašao u stvar
- Bocnut poštenjem glupim i svojom ljubavlju-
Nastaviću s tim: tu, pre neki dan,
Kraj Kasija sam prenoćio. Ali nisam
Mog'o da zaspim od grozne zubobolje.
Znate da ima ljudi što razdrte duše,
Što mrmljajući u snu otkrivaju
Intimne stvari. Takav je i Kasio.
Čuo sam da su kad je u snu rekao:
„O, slatka Dezdemona, budimo oprezni,
Skrivajmo ljubav našu“. A onda mi zgrabi
I steže ruku, pa jasno uzviknu:
„Oh, slatki stvore!“, pa me nekoliko puta
Poljubi strasno, k'o da iz korena
Poljupce čupa iz mojih usta.
I odmah zatim prebaci nogu preko
Butine moje, uzdahnu, opet me
Poljubi i tad zavapi: „O, prokleta
Sudba što te tom crncu dade!
OTELO: Grozno, grozno!
JAGO: Al' to je bio samo njegov san.
OTELO: Da, ali kaže da je već postignuta
stvar.
JAGO: Prokletu sumnju izaziva, iako je
To običan san. A može da osnaži i
Dokaze druge koji inače mogu
Biti slabi.
OTELO: O, raskomadaću je!
JAGO: Ne! Budite sad mudri: mi još ne vidimo
Nikakvo delo; možda je ona
Još čestita. Al' recite mi samo ovo:
Jeste li nekad u ruci svoje žene
Videli jednu maramicu malu
Sa izvezenim jagodama?
OTELO: Pa ja sam joj
Tu maramicu i dao: moj prvi poklon.
JAGO: To nisam znao. E, baš danas videh
Kasija kako takvom maramicom -
A siguran sam da je njena - briše bradu.
OTELO: Ako je to ta maramica -
JAGO: Ta ili neka druga, to sa dokazima
Ostalim samo govori protiv nje.
OTELO: O, što taj podlac nema hiljadu života!
Jedan mu je isuviše bedan i slab za
Osvetu moju. Sad vidim da je
Istina sve to. Gledaj, Jago - ovako ću
Svu svoju nežnu ljubav oduvati k nebu:
Pu! Ode ona i nema je više.
Osveto crna, ustaj iz jazbine svoje!
Ljubavi moja predaj prestoljo i krunu
Tiranskoj mržnji u srcu! Nabreknite mi
Grudi od ovog bremena, jer sazdano je
Od jezičaka zmija otrovnica!
JAGO: Smirite se.
OTELO: O, krvi, krvi, krvi!
JAGO: Ma, strpite se! Možda ćete se još
Predomisliti.
OTELO: Nikad, nikad Jago!
Kao što struja ledena i prinudni tok
Crnog Mora, što ne zna za oseku,
Večito srlja u Mramorno More i
Helespont, tako se ni krvave
Misli moje u svom nasilnom toku neće
Osvrnut' natrag i neće oseknuti
U smernu ljubav, sve dokle ih ne proguta
Osveta bujna i široka. A sad -
(Klekne.)
Tako mi onog neba mermernog
- A poštujući svetinju zaveta -
Ja polažem reč svoju časnu, ovde –
JAGO: Nemojte još da ustanete! - O, -
(JAGO klekne pored njega.)
- Svetiljke gornje što sijate, večno
I elementi što nas okružujete,
Svedoci vi ste da od sada Jago
Rad svoga uma, ruku, srca - stavlja
U službu grozno uvređenoga Otela!
Nek' zapoveda: kad po dužnosti svetoj
Ma kakvo delo krvavo izvršim
Za njega, biće to plemenitost.
(Ustaju.)
OTELO: Pozdravljam tvoju ljubav ne sa
taštim hvala,
Već sa srdačnim prihvatanjem;
I odmah ti u dužnost nešto stavljam:
Da mi u roku od tri dana doneseš vest
Da Kasio ne živi više.
JAGO: Moj prijatelj je mrtav. Vaš zahtev je
delo
Za mene. Al' nju pustite da živi.
OTELO: Prokleta da je ta grešna bludnica!
O, nek' je kleta! Hajd'mo, Jago –
Svaki na svoju stranu. Ja ću se povući
Da nađem neko brzo sredstvo za smrt
One satanske lepojke. Ti si odsad moj
Zamenik.
JAGO: Moj duh je vaš zamenik - zauvek.
(Odlaze.)

SCENA TREĆA
Pred zamkom.
(KASIO nervozno šeta. Dolazi BJANKA.)
BJANKA: Ćao, Kasio, Srce!
KASIO: O, otkud ti? Čudo nisi
Kod kuće!? Kako si mi, Bjanka, mače moje
Najslađe? Časna reč, ljubavi,
Baš sam se sprem'o da skoknem do tebe.
BJANKA: A ja baš pošla u tvoju gajbu, Kasio.
Pa, gde si mi ti? Onima što se vole
Pa su obaška, svaki sat pada teško.
KASIO: Izvini, Bjanka! Dok sam ti ja falio,
Mene su teške misli pritiskale.
Al' nema veze: ja ću taj moj raboš
Izostanaka u jednom cugu zbrisati:
-    Jednim dugačkim gostovanjem bez pauze.
(Daje joj Dezdemoninu maramicu.)
- Bjankice, srce, izvezi mi isti
Ovakav vezić.
BJANKA: Opa! Otkud to tebi,
Kasio? More, to ti je, u fasu, neko
Suvenirče od neke tvoje nove ribe!
Da te nema - ja osetih; a sad osećam
I zašto. Tako, dakle? Neka te, neka te.
KASIO: Ne budi luda, maco! Odmah baci
Te grešne sumnje u zube đavolu
Od koga si ih i uzela! Ti si
Ljubomorna sad, jer pogrešno kopčaš
Da mi je to dar od neke ljubaznice.
A nije, časna reč, Bjankice.
BJANKA: Pa čije je,
Onda, ovo maramče?
KASIO: Ne znam, lutkice,
Našao sam ga u mojoj sobi.
Al' vez mi se na njemu mnogo sviđa.
Pa, dok mi ga ne zatraže - a hoće, neko –
Voleo bih da mi se izradi kopija.
BJANKA: Voleo bi... Našao si je, šatro,
u svojoj gajbi i sada nema pooojma ko je tamo
ostavio! Pa zar ja da ti precrtavam tu šaru,
koju ti je za uspomonu i dugo sećanje ostavila
tamo neka tvoja tucaljka!? Na, evo ti je, i vrati
je toj svojoj drolji, pa ne znam gde da ti je
dala. Bjanka ti je neće prekopirati, da znaš!
KASIO: Dobro, shvatio sam, a sad me ostavi.
BJANKA: Da to ostavim!? A zašto?
KASIO: Ma, čekam ovde
poziv jedan; pa mislim da za mene ne bi
Korisno bilo, a to i ne želim –
Da me sad vidi sa ženskom.
BJANKA: Al' zašto,
Moliću lepo? Ako smem da znam.
KASIO: Ma, nije da te ne volim, mačkice
BJANKA: Nego me voliš onako kako se
Ne voli! Hajde, isprati me malo,
Molim te; pa mi kaži da 1' ću noćas da te
Ranije vidim.
KASIO: Dobro, mogu da te malo
Otpratim, jer ja čekam tu; al' doću ću ti
Uskoro.
BJANKA: Važi, srce, igraš:
Šta mogu kad me sticaj okolnosti radi!?
(Odlaze.)
(Ulazi DEZDEMONA. Traži maramicu.)
DEZDEMONA: Gde li sam samo mogla da izgubim
Tu maramicu. Više bih volela da sam
Izgubila ja punu kesu dukata
Nego nju; ali sreća što moj Otelo
Plemeniti baš čestitu dušu ima
i nije sazdan od onih niskosti
Ljubomornih, jer inače bi ovo
Dovoljno bilo da nešto loše pomisli.
(Dolazi OTELO.)
DEZDEMONA: Sad ga neću pustiti
Sve dok Kasija ne pozove k sebi.
- Kako si mi, moj mužu?
OTELO: Dobro sam. A kako si mi ti,
Dezdemona?
DEZDEMONA: Pa, dobro, mužu moj dobri.
OTELO: Daj mi ruku. - Gle, ruka ti je vlažna,
Gospo moja.
DEZDEMONA. Još nije starost osetila,
A ni za tugu ne zna.
OTELO: To govori o
Zaljubljenosti i srcu razuzdanom.
- Vrela, vrela i vlažna. Ova tvoja ruka
Zabranu traži slobode, post i molitvu,
Pokore dosta i posvećenost veri;
Jer tu ti čuči jedan mlad, oznojen đavo
Što ti se buni obično. - Dobra je
I izdašna ta ručica.
DEZDEMONA: To stvarno možeš
Da kažeš. jer je tebi ova ruka
Moje srce poklonila.
OTELO: Darežljiva je!
Uvek su ruke srca davale;
Ali u ovo današnje razroko vreme:
Ovamo srca, a onamo ruke streme.
DEZDEMONA: Ne znam o tome. - A sad,
tvoje obećanje.
OTELO: A kakvo je to obećanje, dušo?
DEZDEMONA: Po Kasija sam
Poslala radi vašeg razgovora.
OTELO: Ja imam strašan nazeb; i curi mi nos –
Posudi mi svoj rubac, molim te.
DEZDEMONA: Izvoli, mili.
OTELO: Al' onaj koji sam ti
Ja poklonio.
DEZDEMONA: Nije sad kod mene.
OTELO: Nije?
DEZDEMONA: Zaista nije, gospodaru.
OTELO: Greška.
Jer taj rubac je mojoj majci dala
Egipćanka: čarobnica je bila
I gotovo je mogla da ti čita misli.
Rekla je majci: dogod ga bude čuvala,
Voljena biće i vezivaće mi oca
Ljubavlju svojom; ali ako ga izgubi
Ili pokloni, odvratna će biti
Oku oca mog, a srce će mu novu
Ljubav juriti. Majka mi je
Tu maramicu na samrti dala
I rekla da je svojoj ženi dam
Kad mi je sudba dodeli; što i učinih.
Čuvaj je zato; i nek' ti je draga
K'o tvoje oko dragoceno.
Izgubiti je il' dati bila bi šteta
Nenaknadiva.
DEZDEMONA: Ma, je 1' to moguće?!
OTELO: Da, moguće: u samom tkanju su
mađije.
Rubac je vezla u zanosu svom proročkom
Veštica jedna što je nabrojala dvesta
Kruženja sunca oko Zemlje godišnje.
Svilene niti dale su joj sviloprelje
Posvećene. A bojen je sokom mumije
Sa balzamom od srca devojačkih.
Zato ga dobro čuvaj.
DEZDEMONA: Kamo lepe sreće
Da ga nikad ni videla nisam!
OTELO: Ha! Zašto?
DEZDEMONA: Što zboriš tako strašno i
plahovito?
OTELO: Je l’ izgubljen? Je 1' nestao? Govori!
Da li je rubac negde zaturen?
DEZDEMONA: Nije.
Al' šta i ako jeste?
OTELO: Kako!?
DEZDEMONA: Pa, kažem, nije izgubljen.
OTELO: Donesi mi ga da ga vidim.
DEZDEMONA: Pa, mogu i da ga donesem,
gospodaru,
Ali neću sad. Znam, to je lukavstvo tvoje
Da me od moje molbe odvratiš.
Molim te, mili, pozovi Kasija natrag.
OTELO: Donesi mi taj rubac: duh mi sluti
zlo.
DEZDEMONA: Hajde, de - nemoj tako,
ljubavi:
Podobnijeg čoveka nikad nećeš naći.
OTELO: Rubac!
DEZDEMONA: Molim te, o Kasiju mi govori.
OTELO: Rubac
DEZDEMONA: O čoveku što je sve vreme
Svu svoju sreću na tvojoj ljubavi
Zasnivao; opasnosti delio s tobom -
OTELO: Rubac!
DEZDEMONA: Zaista, njega baš na pravdi
OTELO: Uh, sto mu muka!... Sto mu...
(OTELO ode.)
DEZDEMONA: Bože, da ovaj čovek nije
Ljubomoran? Daleko bilo! - ja mu
za to nikad povoda nisam dala.
Ljubomora je jedno čudovište strašno
što se samo od sebe i koti i rađa.
O, nek' Nebo štiti duh Otelov
od tog čudovišta!


ČETVRTI ČIN


SCENA PRVA
Kipar. Ispred zamka.
(Ulaze OTELO i JAGO)
JAGO: Ako ja rubac svojoj ženi dam
Onda je on njen, moj gospodaru,
a pošto je njen, ona ga, verujem,
može pokloniti kom hoće čoveku.
OTELO: Ona je, valjda, i svoje časti čuvar.
Da li i nju sme da pokloni nekom?
JAGO: Pa, njena je čast neko nevidljivo biće:
I nečasnima često pripadne.
Al' što se rupca tiče -
OTELO: Kamo lepe sreće
Da sam to s uma smetnuo - o, taj mi spomen
Nad glavom lebdi k'o gavran nad kužnom
kućom,
Što čeljadi svoj sluti zlo - jer ti mi
Reče da ga je on imao.
JAGO: Da, pa šta s tim?
OTELO: To sada nije dobro.
JAGO: Šta! A da vam rekoh
Da sam video kako vam čini zlo ili
Da sam ga čuo? Jer ima takvih svinja
Što ne mogu a da ne izbrbljaju
Kako su neke gospe drsko obradili
II' ih sa njinim pristankom zaludeli,
Pa ih kasnije prešli il' obljubili.
OTELO: A da li ti je on pričao nešto?
JAGO: Jeste,
Moj gospodaru; al' budite mirni:
Ne više no što može da porekne.
OTELO: Šta ti je prič'o?
JAGO: Bogme, da je radio –
Ne znam šta je sve radio.
OTELO: Šta? Šta? Reci!
JAGO: Ležao –
OTELO: Sa njom?
JAGO: S njom, na njoj - isto vam se 'vata.
OTELO: Ležao s njom? Na njoj ležao? Pa, kad
kažemo leći s nekom, to znači obleći neku!
Ležao s njom! Božjih mu rana!? Gnusno!
Rubac - priznanje - rubac! Neka prizna, pa na
vešala s njim za njegov trud. Prvo da ga obese,
pa posle da prizna!
(OTELO ima napad padavice. JAGO ga smiruje. Napad je bio intenzivan, ali je  trajao kratko.)
JAGO: Kako vam je, moj gospodaru? Oh, da niste,
Nekako, rogo-batno povredili glavu?
OTELO: Ti mi se rugaš, je 1' da?
JAGO: Ja vama da se rugam? Taman posla!
Ja samo želim da vi svoju sudbu
Podnosite k'o čovek.
OTELO: Rogat je čovek
Samo marva i čudovište.
JAGO: Budite čovek, gospodine!
Znajte da svaki bradonja u bračnom jarmu
Barabar s vama može da vuče kola.
Bezbrojni živi danas svaku noć ležu
U krevet koji s nekim trećim dele,
S dubokom verom da je samo njihov.
Vaš je slučaj bolji. O, to je zloba pakla,
Arhi-ruganje demonsko: ljubiti kurvu
U bračnom krevetu, bez trunke sumnje,
A verovati da je čestita! –
Ne! Ja hoću sve da znam; a kad znam šta sam,
Znaću i šta mi valja činiti.
OTELO: O, ti si mudar; to je izvesno!
JAGO: Stanite malo u stranu; al' drž'te se
U granicama strpljenja. Dok ste danas
Svladani bolom bili - strašću koja
Vama ne liči - baš je Kasio svrać’o do mene.
OTELO: Ponovo! Taj stida nema. Šta hoće?
JAGO: Ako je ono što ja mislim da jeste...
OTELO: Šta?
JAGO: Kažem, ako je, vi se sakrijte i
sluh naoštrite. Ja ću Kasija pozvati
Sada. Hvatajte sve njegove kretnje;
Al’ strpljivo molim! Ili ću reći da ste
Sav od žuči i nimalo čovek.
OTELO: Zovi ga, videćeš
Koliko ću ja biti lukav
U strpljenju svom; al' - znaj - i stravično krvav!
(OTELO se sakrije. Vraća se JAGO sa KASIJEM.)
KASIO: Ne mogu više ni časa čekati, Jago.
Strpljenje me je izdalo.
JAGO: Strpljen k’o spasen, zameniče.
KASIO: Tim gore što mi daješ
Titulu bivšu zbog koje crkavam.
JAGO: Navaljuj lepo na Dezdemonu, pa ćeš je
Ponovo steći. Eh, da ti je ta molba u
Bjankinoj maloj ruci, brzo bi uspeo!
KASIO: Jao, mani tu zubnu bolest! (Izvadi DEZDEMONIN rubac.)
Dadoh joj da mi po mustri rupca ovog
Što mi se svide, sačini isti takav
Sitan vez. Jao meni, kakav je to bio zez...
Sreća da bejasmo sami, jer takav rečnik...
JAGO: Kakav?
KASIO: (Imitira BJANKU.) „Ja da ti precrtavam tu šaru
koju ti je za uspomenu i dugo sećanje ostavila
tamo neka tvoja tucaljka. Na, eto ti je i vrati
je svojoj drolji.“
JAGO: Strašno!
KASIO: Ali, nećemo više o Bjanki.
Ja Dezdemonu molim da na način vrli
Učini da u život se vratim
I opet budem delić ljubavi
Onog koga u svojoj odanosti dužnoj
Od svega srca štujem.
JAGO: Nema joj druge: mora to da ti učini.
O, čedo sreće! Idi i s molbom navali!
Možda ću te i ja tamo potražiti, jer bih
stvarno želeo nešto da razgovaram s tobom.
KASIO: Dođi, molim te; je l’ stvarno hoćeš?
JAGO: Važi. Pričaćemo. Idi sad kod nje!
(KASIO odlazi.)
(OTELO prilazi JAGU)
OTELO (prilazeći). Kojom smrću da ga
umorim, Jago?
JAGO: Jeste li zapazili kako se cerekao dok
je pričao o svom razvratu?
OTELO: O, Jago!
JAGO: A jeste li videli rubac?
OTELO: Uh, kad bih mogao devet godina
da ga ubijam! -
Dobra žena, krasna žena, slatka žena!
JAGO: E, vi to morate zaboraviti.
OTELO: Da, neka truli i propadne i ode
u pakao još noćas; jer ona više neće živeti!
Ne, srce mi se pretvorilo u kamen: udaram ga a
ruka me boli od njega. - O, na svetu nije bilo
milijeg stvorenja.
Pored cara je mogla da leži i da mu naređuje
šta da radi.
JAGO: Nemojte; to ne liči na vas.
OTELO: Neka crkne! Ja samo kažem šta je
ona: žena tako istančana ukusa za ručni rad,
za muziku! O, pesmom bi iz medveda divljinu
isterala! Žena tako uzvišena i bogata duha i
mašte!
JAGO: Tim je gora, zbog svega toga.
OTELO: O, hiljadu, hiljadu puta gora! - A
onda je i tako umiljata.
JAGO: Da, i suviše umiljata.
OTELO: Jeste, to je izvesno - al' ipak,
kakva šteta, Jago!
O, Jago, kakva šteta, Jago!
JAGO: Ako baš toliko volite tu njenu
izopačenost, dajte joj pismeno ovlašćenje da može
da greši; jer ako to vama ne smeta, šta se
to drugih tiče.
OTELO: Iseći ću je na komade! Meni da nabije
rogove!
JAGO: O, pogana je to stvar u njoj!
OTELO: I to s mojim oficirom!
JAGO: To je još poganije.
OTELO: Nabavi mi, Jago, neki otrov, još
noćas. Neću da se prepirem s njom, da mi se
duh ne bi opet pokolebao pred njenim telom
i čarima - još noćas, Jago.
JAGO: Nemojte otrovom; udavite je u njenoj
postelji - u istoj postelji koju je okaljala.
OTELO: Baš dobro, dobro! Ta mi pravednost
godi; vrlo dobro!
JAGO: A Kasija prepustite meni; njega ću već
ja da sredim.
Čućete više - još pre ponoći.
OTELO: Odlično! -
(Začuje se truba.)
- Kakva je to truba sad?
JAGO: Jamčim da je iz Venecije nešto! - To
je Lodoviko. Od dužda dolazi on.
Gle, sa njim je i vaša supruga!
(Ulaze LODOVIKO i DEZDEMONA.)
LODOVIKO: Zdravi mi bili vrli generale!
Od Boga Vam sve
Najbolje.
OTELO: Od sveg srca: dobro mi došli,
gospodine!
LODOVIKO: Donosim vam pozdrave
Od dužda i svih senatora.
(Predaje mu pismo.)
OTELO: Celivam ovaj akt volje njihove.
(Otvara pismo i čita ga.)
DEZDEMONA: Šta je novo, dobri rođače
Lodoviko?
JAGO: Vrlo mi je drago što vas vidim, sinjore.
Dobro nam došli na Kipar!
LODOVIKO: Hvala.
Kako je zamenik Kasio?
JAGO: Živ je,
Gospodine.
DEZDEMONA: Rođače, došlo je do
Nemilog jednog prekida u odnosima
Između njega i mog supruga;
Al' ti ćeš sve to popraviti.
OTELO: Jesi li sigurna?
DEZDEMONA: Gospodaru?
OTELO (čita). ... i nemojte propustiti da to
učinite, kao što ćete... -
LODOVIKO: Ne obraća se tebi; čita pismo.
Je li došlo do neke nesloge
Između komandanta i Kasija?
DEZDEMONA: Da, do vrlo nesrećne; kad
bih mogla,
Sve bih učinila da ih pomirim, Jer Kasija volim.
OTELO: Žuč i pakao!
DEZDEMONA: Gospodaru?
OTELO: Jesi li ti pri čistoj svesti?
DEZDEMONA: Je li on to ljut?
LODOVIKO: Možda ga je pismo
Uzrujalo, jer mislim da mu naređuju
Da se vrati, a da Kasio mora da ga
Zameni ovde.
DEZDEMONA: Radujem se tome,
Vere mi.
OTELO: Stvarno!?
DEZDEMONA: Gospodaru?
OTELO: Radujem se
Što te sad vidim sumanutu.
DEZDEMONA: Al' zašto,
Mili moj Otelo?
OTELO: Demone!
(Udari je.)
DEZDEMONA: Nisam ovo
Zaslužila.
LODOVIKO: Generale, u Veneciji
Niko u ovo ne bi verovao,
Pa da se kunem da sam video!
Suviše je to! Izvinite joj se.
Ona plače.
OTELO: O, demone, demone!
Kad bi ženske suze zemlju oplodile,
Sve bi njene: krokodile rodile.
Sklanjaj mi se s očiju!
DEZDEMONA: Neću da ostanem,
Da te ne ljutim.
LODOVIKO: Zaista poslušna žena.
Ja molim vaše gospodstvo da je zovnete
Da se vrati.
OTELO: Metreso!
DEZDEMONA: Molim, gospodaru?
OTELO: Šta biste vi s njom, gospodine?
LODOVIKO: Ko? Ja,
Generale!?
OTELO: Da; pa vi ste želeli
Da je zovnem da se okrene. Može ona,
Gospodine, da se okreće i osvrće;
Čas ovamo, čas onamo, da se obrće
I da cmizdri, moj gospodine, i da jeca.
I poslušna je, što kažete; o da -
Poslušna vrlo! - Nastavi da liješ suze! -
A što se ovog tiče, gospodine -
O, ti šmirantska tugo! - naredili mi
Da se vratim - marš! Pozvaću te ja! -
Gospodine, i ja se pokoravam tome:
Vratiću se u Veneciju. - Kidaj!
(DEZDEMONA odlazi.)
Na moje mesto Kasio dolazi.
Lepo vas molim, gospodine: vi ste moj gost
Na večeri. I dobro nam došli na Kipar. –
Svi majmuni i jarci!
(Odlazi.)
LODOVIKO: Je li to onaj plemeniti Mavar
Koga naš Senat za svog viteza smatra?
Je 1' to čovek što strastima ne podleže
I čiju hrabrost ni metak sudbine
Ni zalutala strela - ni da okrznu
Ne bi mogli, a kamo li da probiju!?
JAGO: Mnogo se on izmenio.
LODOVIKO: Da li je pri
Pameti zdravoj? Da nije šenuo?
JAGO: On je ono što jeste: ne smem da kažem
Šta mislim da bi mogao biti.
Ako li on to nije, daj bože da jeste!
LODOVIKO: O, da udari ženu!
JAGO: Da, to mu nije valjalo: al' kamo sreće
Da je udarac taj najveće mu zlo!
LODOVIKO: Je li to njegov običaj?
II' mu je pismo
Uzburkalo krv, pa je zato napravio
Tu grešku prvi put?
JAGO: O, bože, bože!
Ne bi od mene bilo pošteno
Da pričam šta sam video i čuo.
Posmatrajte ga: sam će se otkriti
Vladanjem svojim, i uštedeće mi reči.
Idite za njim i gledajte
Kako će dalje da se ponaša.
LODOVIKO: Baš mi je žao što se prevarih
u njemu.
(Odlaze.)

SCENA DRUGA
Odaja u zamku.
(Ulaze OTELO i DEZDEMONA)
DEZDEMONA: Klečeći te ja preklinjem da mi kažeš
Šta znači ovo? U rečima tvojim
Razumem neki bes, al' ne razumem reči.
OTELO: Pa, ko si ti?
DEZDEMONA: Pa tvoja sam žena, mužu moj;
Istinski tvoja i odana žena.
OTELO: Hajd', zakuni se i samu sebe
prokuni;
Da đavoli svi - jer ti si anđelu slična –
Ne strepe da te zgrabe. I neka si zato
Dvostruko kleta. Hajd', zakuni se da si
Čestita žena.
DEZDEMONA: To Nebo dobro zna.
OTELO: Nebo zna dobro da si k'o pakao
Neverna.
DEZDEMONA: Kome, gospodaru moj? S kim?
A zašto sam ja neverna?
OTELO: Ah, Dezdemona!
Odlazi! Idi, idi!
DEZDEMONA: O, teškog li dana!
Zašto ti plačeš? Jesam li ja, mužu moj,
Za tvoje suze povod? Ako, možda, sumnjaš
Na moga oca da je on oruđe
Opoziva tvog, ne bacaj na mene krivnju.
Ako si ga ti izgubio, i ja sam ga
Izgubila.
OTELO: Kad bi se Nebu prohtelo
Da mene kuša nesrećom, da sve vrste
Muka i srama sruči mi na golu glavu,
Da me do usta u bedu potopi,
U ropstvo baci i mene i nade mi sve –
Ja bih ipak u nekom kutku duše svoje
Trunku strpljenja naš'o. Il' da me –
ne-d'o-bog,
Pretvori u broj nepokretni
Na časovniku ovog podrugljivog sveta,
Sa uperenom stalno kazaljkom na mene! –
I to bih dobro podneo, veoma dobro:
Ali izbačen biti otud gde sam srce
Smestio svoje, gde ja ili živim il' mrem,
Sa izvora iz kojeg struja moga bića
Teče il' sahne - odatle izagnan biti!
II' čuvati to k'o baru za gadne žabe
Da se sparuju tu i kote! - Menjaj boju
Heruvime moj mladi usana rumenih;
Strpljiva budi i dobro me gledaj:
Da - k'o pakao sam crn i grozan!
DEZDEMONA: Nadam se da me moj muž
plemeniti za
Poštenu smatra.
OTELO: O, da! Poštenu kao
One letnje u kasapnici muve, što se
I od upljuvaka samih množe i roje.
O, korove i bajne lepote i divnog
Mirisa, za čim mi duša još boluje –
Kam' da se nikad nisi rodila!
DEZDEMONA: O, Bože, šta sam to zgrešila
a da ne znam!?
OTELO: Zar je taj fini list hartije,
Ta sjajna knjiga zato stvorena
Da na njoj piše: „kurva“!?
DEZDEMONA: Čemu te uvrede? Šta sam zgrešila!?
OTELO: O, bludnice, javna žensko!
Kad bih o tvojim delima zborio,
Obraze bih u žeravicu pretvorio
A smernost u čađ i pepeo sagoreo.
Zgrešila šta si!?
DEZDEMONA: Šta?
OTELO: Nebo svoj nos na to
Zapušava, a Mesec bled zatvara oči;
Bludni vetar, što ljubi sve na šta naleti,
Stišao se u pećinama Zemlje
Da slušao to ne bi. Šta si počinila!?
Bestidna! Kurvo!
DEZDEMONA: Nepravdu mi činiš,
Neba mi!
OTELO: A zar nisi kurva?
DEZDEMONA: Nisam, k'o što
Hrišćanka jesam. Ako ovo telo
Za svoga muža čuvati od tuđih
Dodira sramnih ne znači biti kurva –
Onda ja nisam to.
OTELO: Šta, nisi kurva?
DEZDEMONA: Ne, spasenja mi mog, nisam!
OTELO: Ma, šta mi kažeš!?
DEZDEMONA: O, Nebo, oprosti nam!
OTELO: Onda me izvini,
Molim te: smatr'o sam te za onu veštu
Mletačku kurvu što se za Otela
Udala.
(Ode.)
DEZDEMONA: Šta li sam to učinila
Da on i najmanje u mene posumnja
I u najmanju senku mog lošeg vladanja?
(Ulazi JAGO)
JAGO: Draga, gospo? Kako ste?
DEZDEMONA: Ne znam Jago. Oni što dečicu uče,
To čine na blag način, ukorima lakim:
I mene je on mogao tako kazniti,
Jer, vere mi, ja sam još malo dete
Za grube kazne i nalete.
JAGO: A šta vam se to desilo, gospođo?
DEZDEMONA: Dobri moj, Otelo me je iskurvetao
I obasuo tako prezrivim i teškim
Rečima, da je to za verno srce mnogo.
A da li ja zaslužujem to ime, Jago?
JAGO: Ma, koje ime, čestita gospođo?
DEZDEMONA: Pa, kojim me je - čuo si - moj
muž nazvao.
JAGO: Nikako, gospođo.
Njega je neko teško đubre obmanulo -
Bitanga neka zla i pokvarena.
O, Nebo, kad bi takve hulje moglo
Da otkriješ i svakoj časnoj ruci
Dobar korbač daš, da ih gole šiba
Kroz ceo ovaj svet - od istoka na zapad!
DEZDEMONA: Reci mi, dobri moj, kako muža da vratim;
Idi do njega, prijatelju dobri;
Tako mi ove lampe nebeske,
Zaista ne znam kako sam ga izgubila.
Evo, klečim sad.
JAGO: Ma ne...
DEZDEMONA: Ako mi se volja
O Otelovu ljubav ogrešila -
Bilo mišlju il' delom; ako mi se vid,
Sluh ili bilo koje drugo čulo
Naslađivalo nekim drugim likom,
I ako ga još ne volim iskreno
I kao dosad ne budem volela -
- Pa makar me u bedu razvodom oter'o -
Neka me svaka uteha napusti!
JAGO: Osornost može mnogo da učini,
DEZDEMONA: A njegova osornost - život da mi satre;
No ljubav moju neće da okalja.
Reč „kurva“ ja ne mogu da izgovorim:
I sad se gnušam što sam je izrekla;
Ali da delom taj naziv zaslužim
Ne bih mogla za sve taštine ovog sveta.
JAGO: Smir'te se, ja vas molim: to je samo
zla ćud
Prolazna; ljut je zbog nekog državnog posla
Pa nad vama gnev iskaljuje.
DEZDEMONA: Ah, da nema tu i nečeg –
JAGO: I nema, jamčim!
(Čuje se truba.)
Čujete - to je poziv na večeru!
Vaši su gosti glasnici iz Venecije.
Uđite, gospo, i nemojte da plačete;
Jer sve će biti dobro. -
(DEZDEMONA odlazi.)
(Ulazi RODRIGO)
- Šta je, Rodrigo?
RODRIGO: Nalazim da ti sa mnom ne
postupaš pošteno.
JAGO: Nego kako drukčije?
RODRIGO: Ti mene, Jago, svaki dan prelaziš
nekim svojim novim fazonom; i, kako mi se
sada čini, od svake me zgodne prilike više
odbijaš nego što mojoj nadi pružaš i najmanji
izgled. Ja to stvarno neću više da trpim. A
neću ni mirno da pređem preko onog što sam
već kretenski podneo.
JAGO: Je 1' hoćeš da me saslušaš, Rodrigo?
RODRIGO: More, i suviše sam te dugo slušao;
tvoje reči nisu ni u kakvom srodstvu s tvojim
delima.
JAGO: Mnogo me nepravedno optužuješ.
RODRIGO: Samo istinom. Sva mi je lova
iscurila. Onim nakitom što sam ti davao za
Dezdemonu, dosad bih i najčedniju kaluđericu
mogao da navedem da bar upola popusti.
Pričao si mi da je ona te poklone primala i da
mi je uzvraćala obećanjima da će mi uskoro
pružiti utehu svojom pažnjom i zbliženjem sa
mnom; ali ja od svega toga još ništa ne vidim.
JAGO: Vrlo dobro.
RODRIGO: Ma, kažem ti da to nije vrlo dobro.
Otkriću se Dezdemoni. Ako mi vrati moj nakit,
odustaću od moljakanja i izviniću se što
sam joj se nezakonito udvarao. U protivnom,
budi uveren da ću od tebe da tražim naknadu.
JAGO: Sad si rekao šta si imao da kažeš.
RODRIGO: Jeste, ali nisam rekao ništa što
ne mislim i da uradim - kako sam već izjavio.
JAGO: Sad vidim da imaš petlju; i od ovog
trenutka počinjem da o tebi stičem bolje
mišljenje nego ikad ranije. Daj mi ruku, Rodrigo.
Tvoje nezadovoljstvo mnome je sasvim opravdano;
al' ipak ti se kunem da sam za tvoju stvar
pošteno radio.
RODRIGO: To se nije videlo.
JAGO: Priznajem da se nije videlo; a ni tvoje
sumnje nisu bez duha i razbora. Ali, Rodrigo,
ako ti stvarno imaš petlju - a ja sad imam
najviše razloga da u to verujem, mislim u
tvoju rešenost, hrabrost i srčanost –
pokaži to ove noći. Pa ako iduće noći ne budeš
spavao s Dezdemonom, možeš slobodno da se
zaveriš protiv mog života i da me mučki
ukloniš sa ovoga sveta.
RODRIGO: Pa... šta je to? Je li nešto u granicama
razuma i mogućnosti?
JAGO: Gospodine, stigla je izričita naredba
iz Venecije da Kasio preuzme Otelovo mesto
ovde.
RODRIGO: Je 1' istina!? Pa, onda se Otelo i
Dezdemona vraćaju u Veneciju.
JAGO: O, ne: on ide u Mauritaniju, a povešće
sa sobom i lepu Dezdemonu - ako ne produži
boravak ovde zbog nekog nezgodnog slučaja:
a najpresudniji bi bio - uklanjanje Kasija.
RODRIGO: Kako to misliš, „uklanjanje“
Kasija?
JAGO: Pa, da mu se onemogući da zauzme
Otelovo mesto - ako mu se prospe mozak.
RODRIGO: A ti bi hteo da mu ja to uradim?
JAGO: Da, ako si hrabar da time sebi obezbediš
neku korist i pravdu. Kasio noćas večera s jednom
kamenjarkom; i ja ću mu se tamo pridružiti.
On još ne zna za svoju sreću
i čast koja mu je ukazana. Ako ga sačekaš kad
izađe iz njene kuće možeš da ga
napadneš kako voliš.
RODRIGO: Kada?
JAGO: Udesiću da to bude noćas između dvanaest i jedan
Biću u blizini, da ti pomognem; a kad se on nađe
između nas dvojice - ima da ga nema.
Hajde, nemoj tu da stojiš zabezeknut,
nego pođi sa mnom. Kad ti budem objasnio koliko
je njegova smrt nužna, smatraćeš za svoju obavezu
da ga ukokaš. Već je uveliko vreme za večeru,
a noć se polako osipa. Na posao!
RODRIGO: Hoću da čujem i te druge razloge za to.
JAGO: Čućeš i bićeš zadovoljan.
(Odlaze.)

SCENA TREĆA
Druga odaja u zamku.
(Ulaze OTELO, LODOVIKO i DEZDEMONA)
LODOVIKO: Molim vas, gospodine, ne trudite
se više oko mene.
OTELO: Pa, onda, izvinite: meni bi sad jedna
šetnja dobro činila.
LODOVIKO: Laku noć, generale; i mnogo vam
hvala. Ja ću vas napustiti.
OTELO: Nemojte žuriti, gospodine?
Dezdemona! Čuj.
DEZDEMONA: Molim,
Mužu moj?
OTELO: Ti me čekaj u postelji. Ja ću se brzo
vratiti.
Otpusti svoju pratilju za noćas. Učini kao što
sam ti rekao.
DEZDEMONA: Hoću, moj gospodaru.
(Odlaze OTELO.)
LODOVIKO: Kako mi se čini general je nežniji
Nego ranije.
DEZDEMONA: Majka mi je
Imala jEdnu služavku; zvala se Varvara:
beše zaljubljena, al' dragi joj
Neveran bio, pa je ostavio.
Znala je pesmu o žalosnoj vrbi –
Starinsku pesmu, al' ona je njenu sudbu
Izražavala; i na samrti je
Nju pEvala. Večeras mi ta pesma
Ne izbija iz glave. I jedva se
Uzdržavam da duh mi ne pretegne
Na tu stranu i da je ne zapevam
Kao Varvara jadna.
LODOVIKO: De, de, šta to pričate?
DEZDEMONA: Po savesti mi recite, Lodoviko,
Da 1' vi mislite da žene baš toliko
Varaju svoje muževe?
LODOVIKO: Ima i takvih,
Neosporno.
DEZDEMONA: Neka sam prokleta ako bih
taj greh za ceo ovaj svet počinila.
LODOVIKO: Ne shvatam, zašto mi to govorite?
DEZDEMONA: Moja sluškinja veli da su muževi krivi
Kad im žene padnu: a krivi su zato
Što ženama pažnju uskraćuju često
I u tuđe krilo divno blago prospu;
Il' što nas na lancu ljubomorno drže
Ili što nas tuku.
LODOVIKO: Mudra vam pratilja,
Ali ja tek sada ništa ne razumem.
Žene su nežne i kad za osvetu znaju.
DEZDEMONA: Laku noć Nek' mi Bog dâ
takve osobine
Da mi se duša - od zla ka vrlini vine!

(DEZDEMONA ode. LODOVIKO ostane zamišljen i začuđen.)

PETI ČIN


SCENA PRVA
Kipar. Ulica.
(Ulaze JAGO i RODRIGO.)
JAGO: Stoj iza ovog ugla: sad će on doći.
Isukan drži mač - i dobro ga zabodi.
Brzo; ne boj se, biću pored tebe.
Uspeh il' propast - samo na to misli!
I da budeš čvrst u svojoj odluci!
RODRIGO: Budi blizu, jer mogu da
promašim.
JAGO: Ma, tu ću biti. Samo hrabro. Hajd', busiju
Zauzmi!
RODRIGO: Nemam mnogo volje za ovu stvar;
JAGO: Al' jake ti je razloge pružio, zar ne.
RODRIGO: Između mene i nje on stoji.
Rádi, maču moj! Je'n - dva - boc! - i on pada
k'o klada.
JAGO: Tiho, čujem ga,
Dolazi.
(JAGO se povlači u zaklon. Dolazi KASIO.)
RODRIGO: Hod mu poznajem; to je on. –
Huljo, umri!
(Ubode KASIJA)
KASIO: O-ho! - taj bi udar zaista
Bio krvnik moj, da mi grudnjak nije
Čvršći no što znaš! A sad, da probam tvoj!
(Trgne mač i rani RODRIGA)
RODRIGO: Joj, pogiboh!
(JAGO s leđa rani KASIJA u nogu i
ode.)
KASIO: Oh, osakaćen sam zauvek!
U pomoć! Ubistvo, ubistvo!
(Dolazi LODOVIKO.)
KASIO: Hej! Zar ni straže nema!?
Ni prolaznika!? Ubistvo, hej, ubistvo!
LODOVIKO: O, nesreća neka:
Pa taj grozno zapomaže.
KASIO: O, u pomoć!
RODRIGO: O, huljo gadna!
LODOVIKO: Rekao bih da to dvojica il'
trojica
Jauču! - Noć je vrlo mračna.
RODRIGO: Zar nikog nema!?
(LODOVIKO prilazi KASIJU.)
LODOVIKO: Sinjor Kasio, pa vi krvarite jako.
KASIO: Jao, ode mi sva krv!
(Vraća se JAGO sa bakljom.)
LODOVIKO: Dolazi nam neki čovek u košulji
Sa buktinjom - i naoružan!
JAGO: Ko je to tamo? Ko viče „ubistvo“?
KASIO: Jago?
LODOVIKO: O, Jago, raniše sinjor Kasija
Zlikovci neki. Pomozi mi, Jago!
JAGO: O, teško meni, poručnik! Koji zlikovci?
Ama, ko vam to uradi?
KASIO: Mislim da je tu,
Blizu, jedan od njih. Ne može da pobegne.
JAGO: O, ti zlikovci podli! Ko ste vi tamo?
RODRIGO: Pomozite! O, pomozite meni, ovde!
KASIO: To je jedan od njih.
JAGO: O, podlače krvavi! Ubico!
(Probode RODRIGA)
RODRIGO: Jao, prokleti Jago!
Joj, nečovečno pseto!
(Klone.)
JAGO: Ubijati ljude
U mraku! Gde su ostali zlikovci?
Kakva tišina u ovom gradu - hej!
Ubistvo, ubistvo!
(KASIJU)
Kako si mi, brate moj?
LODOVIKO: Noga mu na dva dela presečena.
JAGO: O, ne dao bog! Malo mesta sinjor!
Lodoviko. Previću mu nogu košuljom.
(Dolazi BJANKA)
BJANKA: Ej, šta se ovde desilo? Ko je vikao?
JAGO: Zar još pitaš ko? Gledaj?
BJANKA: Oh, Kasio mili!
Slatki, mili moj Kasio! Kasio!
JAGO: O ti droljo čuvena! - Kasio, šta ti misliš,
Ko je to mog'o da te osakati
Ovako?
KASIO: Ne znam.
LODOVIKO: Žao mi je što vas
U takvom stanju nalazim: a baš sam
Pošao da vas potražim. Poruku vam
od Dužda nosim. Mavar se u Veneciju
Vraća. Od danas ste vi zapovednik Kipra.
KASIO: Nažalost, o Duždevu volju telo se
Moje oglušilo. Jago.
JAGO: Štedite snagu.
(BJANKI): Hajd', daj mi jednu svoju podvezicu!
- Tako. Eh, da sad imamo nosila,
Lakše bismo ga preneli.
BJANKA: Joj, on se gubi!
Oh! Kasio, Kasio!
KASIO: Vrli moj Jago,
Otela ćeš ipak naslediti ti.
BJANKA: Kasio, Kasio!
JAGO: Da nesrećnom Kasiju  
ispunimo samrtnu želju, biće nam
Breme. Al’ kako Bog zapoveda tako će
I biti. Pođimo sada da Otelu i
Gospi kažemo šta se ovde zbilo.

SCENA DRUGA
Spavaća soba u zamku.
(Ulazi OTELO sa bakljom,
DEZDEMONA spava na postelji.)
OTELO: To je uzrok, moj duše, to je uzrok:
Da vam ne kažem šta je, čedne zvezde!
To je uzrok. Al' ipak joj neću krv liti,
Nit' ću joj seći kožu - belju no sneg
I glatku kao alabaster nadgrobni:
Umreti mora - da i druge ne vara.
Ugasi svetlo, pa svetlost ugasi:
Kad utulim tebe, ti bakljo plahovita,
Ja tvoje svetlo mogu da obnovim
Ako se pokajem. Ali kad tvoju svetlost
Ugasim jednom, ti remek-delo
Prirode, Ne znam gde je ta prometejska vatra
Što bi tvoju svetlost mogla da mi vrati.
Kad tvoju ružu uberem, ne mogu
Životnu snagu da joj ponovo dam
I mora da svene. Uživaću zato
U mirisu njenom dok je još na grančici.
(Poljubi DEZDEMONU)
O, taj tvoj dah miomirisni, što i samu
Pravdu navodi prosto da slomije svoj mač!
Još jedan - i, još jedan. I kad umreš
Ovakva budi, pa ću te opet ubiti
I opet voleti. Još jedan - i poslednji.
Tako sladak, a nikad tako - koban.
Moram da plačem; al' svirepe su te suze:
Božanska jo ta tuga - uništava
Ono što voli. - Budi se.
DEZDEMONA: Ko je to? Otelo?
OTELO: Da, ja sam to, Dezdemona.
DEZDEMONA: Hoćeš li da legneš, mužu moj?
OTELO: Jesi li se
Pomolila Bogu noćas, Dezdemonice?
DEZDEMONA: Jesam, mužu moj.
OTELO: Ako se prisetiš
Nekog greha svog, još nepomirenog
S milošću Neba, odmah se pomoli.
DEZDEMONA: Jao, mužu moj - šta hoćeš
time da kažeš?
OTELO: Hajd', uradi to, al' brzo; šetkaću dotle:
Ne bih hteo da tvoj nespreman duh ubijem;
Sačuvaj bože! Neću dušu da ti
Ubijam.
DEZDEMONA: Ti o ubistvu govoriš!?
OTELO: Da.
DEZDEMONA: Pa, neka se onda samo Nebo
Smiluje na me!
OTELO: Amin - od sveg srca!
DEZDEMONA: Kad tako kažeš,
Nadam se da me nećeš ubiti.
OTELO: Hm!
DEZDEMONA: A opet se plašim, jer zlo slutim
Kad ti se oči kolutaju tako.
Ne znam zašto se plašim, jer ne znam ni
Krivicu svoju; ali ipak osećam strah.
OTELO: Misli na grehe svoje!
DEZDEMONA: To je samo moja
Ljubav prema tebi!
OTELO: I zato ćeš umreti!
DEZDEMONA: Ali neprirodna je ta smrt
Što kosi ženu zato što voli.
Oh, zašto tako grizeš donju usnu?
Krvava ti strast neka ceo kostur trese:
Zloslutni su to znaci, al' se ipak nadam –
Nadam se da na mene nisu upereni.
OTELO: Ćuti i miruj!
DEZDEMONA: Pa - dobro. Šta je, u stvari?
OTELO: Onaj rubac, koj' sam toliko voleo ja
I poklonio tebi - Kasiju si dala.
DEZDEMONA: Nisam, tako mi života i duše!
Pozovi njega i pitaj ga sam.
OTELO: Dušice slatka, čuvaj se, čuvaj se
Krivokletstva: jer ti si na svojoj samrtnoj
Postelji
DEZDEMONA: Da, al' ne zato da već sad
umrem.
OTELO: Baš sad. Zato se ispovedi i greha se
Reši svog: jer i poricanje tvoje
Pod zakletvom, sad ne može da razbije il'
Priguši duboko uverenje moje
Pod kojim stenjem. Ti moraš umreti.
DEZDEMONA: Nek' mi se onda Bog smiluje!
OTELO: Amin, kažem!
DEZDEMONA: A i ti mi se smiluj! Nikada ti
U životu ja nažao ništa nisam
Učinila, i nikad Kasija volela,
Osim ljubavlju koju Nebo dopušta;
I nikada mu nisam neki spomen dala.
OTELO: O, neba mi, u ruci sam mu video
Rubac svoj! O, ti krivokletnice, srce mi
U kamen stanac pretvaraš, a mene teraš
Da svoju svrhu nazovem ubistvom,
Mada sam smatr'o da te prinosim na žrtvu.
Video sam taj rubac.
DEZDEMONA: Onda ga je on
Našao negde. Jer ja mu ga nisam dala.
Pozovi ga; i nek' prizna istinu.
OTELO: Priznao je već
DEZDEMONA: Šta je priznao, mužu moj?
OTELO: Da je tebe on imao.
DEZDEMONA: Mene imao!?
Nezakonito?
OTELO: Da.
DEZDEMONA: On to ne može reći.
OTELO: I ne može, jer usta su mu zapuštena.
Čestiti Jago već se za to postarao.
DEZDEMONA: O, to sam ja predosećala! Šta,
Je li on mrtav?
OTELO: Da mu je svaka vlas na glavi bila
Jedan život, sve bi ih glad osvete moje
Goleme, u slast progutala!
DEZDEMONA: O, kakav jad!
On mučki izigran, a ja unesrećena!
OTELO: Uh, kurvo! Zar ti preda mnom
kukaš za njim!?
DEZDEMONA: Ah, oteraj me od sebe, mužu moj;
Al' nemoj da me ubiješ!
OTELO: Bludnice, padni!
DEZDEMONA: Ubij me sutra; noćas me pusti
Da živim.
OTELO: Neću; ali ako se opireš –
DEZDEMONA: Samo još pola sata!
OTELO: Kad ja jednom počnem,
Prekida nema.
DEZDEMONA: Samo još jednu
Molitvu da očitam!
OTELO: Suviše je kasno.
(Davi je.)
DEZDEMONA: O, oče naš... O, Gospode... Gospod...
(OTELO udavi DEZDEMONU.)
JAGO: (Viče spolja.) O, Gospodaru!
Gospodaru moj!
OTELO: Kakva je to vika?
Zar nije mrtva? Zar još nije izdahnula?
Iako sam sad svirep, biću milostiv:
Ti oklevati nećeš u mukama svojim.
Tako, tako.
(OTELO nad krevetom spusti baldahine.)
LODOVIKA: (spolja): Čujte nas, Otelo!
OTELO: Ko to viče tamo?
LODOVIKO: (spolja): Jago i Lodoviko!
Nosimo vam tužne vesti.
OTELO: Da, to su oni. -
Evo, sad ću ja. - Mrtva je. - Jago mi
Donosi možda vest o Kasijevoj smrti:
Velika vika beše. Ha! Izgleda
Da se ne miče više. Kao grob je mirna.
- Da ih pustim da uđu? Da 1' bi bilo dobro? -
Šta je najbolje učiniti? Ako uđe
Osloviće mi ženu - moju ženu!
Ženu moju! A koju to ženu!
Ja nemam žene. O, nepodnošljivo!
O, teški čase! Pa, mislim da bi sad
Trebalo da počne strašno pomračenje
Sunca i Meseca, a Zemlja, zgranuta
Promenom ovom, da se zatrese i zine.
(LODOVIKU i JAGU.)
Uđite!
(LODOVIKO i JAGO ulaze. Od baldahina ne vide mrtvu DEZDEMONU.)
JAGO: O, predobri moj gospodaru; tamo je
Jedno ubistvo grozno izvršeno.
OTELO: Šta! Je l' ovog časa?
JAGO: Maločas, gospodaru.
OTELO: O, mora da je Mesec skrenuo s puta;
Prišao Zemlji bliže no obično,
Pa ljudi sišli s uma.
JAGO: Kasio...
OTELO: Kasio je mrtav.
LODOVIKO: Šta!? Kako ste znali?
OTELO: Taman da legne pored nje...
LODOVIKO: Pored koga?
OTELO: Pogrešna su, pogrešna ta ubistva...
(LODOVIKO otvori baldahine i vidi udavljenu DEZDEMONU.)
LODOVIKO: Dezdemona!
Jadna Dezdemonice! O, milo mi je
Što ti je otac umro: tvoj ga je brak
Dotukao; duboka mu je tuga
Presekla staru nit života.
Da je živ sada, ovaj bi ga prizor
Na očajnički neki čin nagnao.
Da, od sebe bi oterao anđela svog,
Zaštitnika, i prokletstvo bi navukao.
(Krene mačem ka OTELU.) Huljo!
(OTELO isuče mač i lako razoruža LODOVIKA.)
LODOVIKO: (Bespomoćan, traži pomoć od JAGA.) Jago!
(JAGO sleže ramenima. Pokazuje LODOVIKU da se smiri.)
OTELO: (JAGU.) Gle mač kakav imam: nikad bolji
Visio nije o bedru ratnika.
JAGO: Generale...
OTELO: Bilo je dana kad sam ovom
Rukom i ovim mačem krčio sebi put
Kroz barijere nesravnjivo jače
Nego što si ti, ovde. Al' tašta je hvala! –
Ko može svojom sudbinom da vlada? –
JAGO: Ali...
OTELO: Ne mislim na te. Ne boj se, iako me
S oružjem vidiš: ovde je kraj moga puta,
A tu je moj cilj i svetionik poslednje
Plovidbe moje. U strahu uzmičeš, je li?
Džabe se plašiš: ma, samo trsku uperi
U Otelove grudi i on će da zdimi.
Gde da se dene Otelo?
(Prilazi postelji.)
A kako mi sad
Izgledaš ti? O, bleda si zlosrećnice,
Bleda kao ta košulja na tebi!
Taj će mi pogled tvoj odbaciti dušu
Sa Neba pravo u kandže demonske.
Hladna si, curo moja, hladna
Kao i ona tvoja čestitost.
O, robe kleti! Odšibajte me, đavoli,
Da ovaj prizor božanski više ne gledam!
Bac'te me jakom vetru da me on raznese!
U sumporu me pržite! U tečnom ognju
Grotla kupajte! - O, Dezdemona,
Dezdemonice mrtva! Ledena.
OTELO: Poljubio sam te pre nego što te ubih.
LODOVIKO: Ubica! Priznao je ubistvo!
(JAGO izvadi bodež i lagano priđe OTELU s leđa.)  
JAGO: (OTELU, tiho.) Morate
Poći sa nama iz ove odaje.
Komandu i vlast više nemate:
Od sada Kiprom upravljam ja.
(OTELO se pun gneva okrene ka JAGU. JAGO je već spremio bodež i dok OTELO zamahnjuje mačem, JAGO ga bodežom probada u stomak. OTELO je jako krupan u odnosu na JAGA i pada preko njega. JAGO ne uspeva da izdrži masivnost OTELOVOG tela i poklekne. OTELO padne preko JAGA i to je pomalo simboličan groteskni prizor. JAGO jedva uspeva da skine mrtvog OTELA  sa sebe. Besan je, doziva stražu.)
JAGO: Straža! Vodite ga odavde!!!
(Stražari ulaze trkom. Uzimaju OTELA  i  stavljaju ga na nosila. Iznoseći ga, lagano se formira povorka sahrane u kojoj su svi ožalošćeni. JAGO održi posmrtni govor.)
JAGO: Državi je toj bio od velike koristi;
I ona to zna: al' dosta o tome.
Molim vas: kad o ovoj nesreći budete
Pisali raport, govorite o njemu
Onakvom kakav je bio; i nemojte ništa
Ublažavati, a ni iz pakosti
Sniziti nešto; i tako ćete morati
Da govorite o čovjeku koji nije
Volio mudro, al’ zato bezmjerno;
Čovjeku što za ljubomoru nije znao
Al’  pometenom kad ljubomoran postade;
Čovjeku sličnom kakvom paganskom vraču
Što baci biser vrijedniji od blaga
Plemena cijelog; Bolom mi savladane
Oči - iako na suze nijesu navikle -
Sada, eto, plaču! Suza mi suzu stiže
K’o one kapi izmirene iz drveta
Arabijskoga. Zapišite to, i ovo
Dodajte: Kad je u Alepu, jednom,
Objesan nevjernik, niskog roda i poroda,
Tukao jednog Mlečanina
I vrijeđao mu otadžbinu -
Da sam za gušu ščepao to pseto
Bezbožničko - i da sam ga ovako
Smoždio!


KRAJ