Željko Hubač

BIZARNO
Tri scene besmisla, za pet glumaca i petnaest lica

LICA:
•    MARTIN (38 godina) / DINO (32 godine) / BIKSA (30 godina)
•    ĐIĐA (38 godina) / SAŠA (32 godine) / ROBERT (30 godina)
•    MINA  (38 godina) / MAJDA (32 godine) / SVETLANA (30 godina)
•    KATARINA  (38 godina) / KSENIJA (32 godine)  / IVA (30 godina)
•    VOJA  (38 godina) / RIČI (32 godine) / ZIMA (30 godina)
Mjeseto izaberite sami, vrijeme: 2005. godina



PRVA SCENA

(Rana jesen. Kasno poslijepodne. Ravan krov na soliteru. Koaksijalni kablovi svuda unaokolo, na dimnjacima mnoštvo starih logaritamskih TV antena. Muzika EKV – „Ovo je zemlja za nas“. Na ivici ravnog krova, obnažen, stoji Điđa, bivši mladić, star 38 godina. Vidi se da je do skora vodio računa o svom izgledu, ali je, s obzirom na okolnosti i spremnost da izvrši samoubistvo, da se tako izrazimo – taze zapušten. Kroz „šumu“ TV antena i kablova probija se Martin. Za njega se ne bi moglo reći da je ikada bio mlad, iako ima tek 38 godina. Zapušten, urbanizovani narkoman. Martin gleda u gomilu kablova i ne primećuje Điđu. Điđa njega primjeti.)

ĐIĐA: Ne prilazi, skočiću!

(Martin, šokiran činjenicom da nekoga ima na tom krovu, iznenađen povikom, a i prizorom, poskoči i, s obzirom na brojne kablove, saplete se, padne na leđa i sa sobom povuče antene koje popadaju po njemu.)

MARTIN: Ne mogu da vjerujem...
ĐIĐA: Ne prilazi mi, skočiću!
MARTIN: Ne mogu da vjerujem!
ĐIĐA: Čuješ li, skoćiću! Ne šalim se!
MARTIN: Nisam se ovako uplašio još od bombardovanja...
ĐIĐA: Ozbiljan sam. Ko god da te je poslao...

(Martin pokušava da se otpetlja od kablova, TV antena i da ustane.)

MARTIN: Što ti je naš svijet... Kablovsku već godinama gledaju, ali antene ne skidaju. ĐIĐA: To foliranje kod mene ne prolazi, znaš...
MARTIN: Hajde smiri se.
ĐIĐA: Neću da se smirim...
MARTIN: Onda nemoj!
ĐIĐA: Ne prilazi mi.
MARTIN: Kako da ti priđem, idiote, kad ne mogu ni da ustanem... Natakao si me na ovaj buljuk žica...
ĐIĐA: Ja te natakao!?
MARTIN: Gologuzan na simsu svakako nije svakodnevni poslijepodnevni prizor za opuštanje. Daj priđi, raspetljaj me...

(Pauza, Gledaju se. Điđa se sagne, iz džepa pantalona, koje su mu položene blizu nogu, izvadi nož na rasklapanje. Prilazi Martinu sa nožem u ruci.)

MARTIN: Šta će ti taj nož. Daj, jesi li ti ubica ili samoubica. Hej...!

(Điđa nožem presiječe nekoliko koaksijalnih kablova i „rasplete“ Martina, zatim se okrene i pođe nazad ka simsu. Martin bi da mu se zahvali.)

MARTIN: Čuješ...

(Điđa se naglo okrene. Nož mu je u ruci, uperen ka Martinu.)

MARTIN: Htio sam samo da ti se zahvalim...

(Điđa odmahne rukom i vrati se na sims.)

ĐIĐA: Znaš, koliko si se ti uplašio, toliko sam se i ja...
MARTIN: Ti si nad rupom od šesnaest spratova, meni je (pogleda u natpis antene koja mu je ispod tura) TV UHF-VHF Loga 2 u dupetu... Nije to zajebancija...

(Martin je želeo da bude duhovit. Očekuje Điđinu reakciju, koje, naravno, nema. Pauza.)

MARTIN: I šta ćeš sada, majke ti... Da skočiš?
ĐIĐA: To nije tvoja briga.
MARTIN: Pa, nije, ali...
ĐIĐA: Idi svojim poslom...
MARTIN: Ja sam ovdje došao svojim poslom.
ĐIĐA: Baš ovdje.
MARTIN: Baš tu.
ĐIĐA: Katarina te je poslala.
MARTIN: Mina me je poslala.
ĐIĐA: Koja Mina?
MARTIN: Koja Katarina?

(Sad su obojica malo zbunjeni. Martinu zvoni mobilni telefon. On se javi.)

MARTIN: Halo. Da, na krovu sam... Nisam ga još uzeo... Bolje da ti ne objašnjavam... Nisam se ni ja uradio... E, zato... Ma, ne skidam se, ne seri... Šta radim, pitaš, šta radim! Vadim iz dupeta logaritamske antene i pričam sa gologuzim samoubicom... Gologuzim, draga moja, gologuzim, koji je upravo na našem simsu... Da, baš tu... Skroz je go. Skroz! Misliš da te zajebavam? Dođi, pa vidi sama... Kako? Popni se, gospođice. Kako sam ja mogao da se popnem, tako ćeš i ti!
ĐIĐA: Nemoj nikoga da mi dovodiš ovdje... I ti treba da se gubiš...
MARTIN: Evo, Mina mi ne vjeruje da sam ovdje s tobom, kaži joj, molim te...
ĐIĐA: Rekao sam ti da mi ne prilaziš...
MARTIN: Nemam živaca za nju, razvaliću je preko telefona... Drži!
ĐIĐA: Skloni se, skočiću!
MARTIN: A ti joj objasni situaciju tokom slobodnog pada...

(Martin daje telefon Điđi, koji ne zna, na trenutak, šta bi. Onda, skoro po inerciji, prinosi telefon uhu. Sluša. Očigledno je da čuje mnogo psovki i pogrda.)

ĐIĐA: Ovo ti je djevojka?
MARTIN: To, prijatelju...
ĐIĐA: Ćuti li, barem, dok spava?
MARTIN: Ćuti samo kad se dobro uradi. Inače, sere i dok spava. Hrče.
ĐIĐA: Žensko pa hrče! Ma daj...
MARTIN: Hrče k’o da ima tuberkulozu! Tridesetosam godina je to, baba djevojka...

(Điđa pruža telefon Martinu.)

MARTIN: Ništa joj nisi rekao.
ĐIĐA: Šta da joj kažem...
MARTIN: (Uzima telefon od Điđe.) Misliš, kad da joj kažeš... (Mini, u telefon.) Uzmi vazduh, kozo! Pa popni se, popni se najzad... Da ne bi, možda, da te ja nosim... (Prekine vezu.) Čovječe, tako mi digne adrenalin, želudac, pritisak... Sve osim one stvari!

(Još jedna, nešto kraća pauza.)

ĐIĐA: Mislim da bi bilo najbolje da najzad odeš odavde.
MARTIN: Ne mogu.
ĐIĐA: Kako to misliš?
MARTIN: Tako. Ne mogu dok... Dok...
ĐIĐA: Dok šta!
MARTIN: Kako si od ovoliko solitera u gradu izabrao baš ovaj. Ne samo što si pogodio soliter, nego i to parče simsa...
ĐIĐA: Ne razumjem, šta tebe boli gdje sam ja rešio da... Ma, daj, ovo nema smisla. Ova priča ne vodi nikuda. Molim te, idi. Idi!
MARTIN: Martine...
ĐIĐA: Nisam ja nikakav Martin.
MARTIN: Znam da nisi. Ja sam.
ĐIĐA: Šta si ti?
MARTIN: Kaže se "idi Martine". Ja sam Martin.
ĐIĐA: Ti bi sad da se upoznaješ, a?
MARTIN: Ne. Samo zahtjevam da mi se obraćaju po imenu, kad me tjeraju od sebe.
ĐIĐA: E, samo mi je još čas psihoanalize nedostajao.
MARTIN: (Vidno uznemiren plane.) Ne volim da me tjeraju oni koji mi ni ime ne znaju. ĐIĐA: Dobro, dobro... Gubi se - Martine!
MARTIN: Ti moje ime znaš. Ja tvoje ne!
ĐIĐA: Zar je to sada važno...
MARTIN: Meni jeste!

(Pauza.)

ĐIĐA: Ja sam Điđa.
MARTIN: Nisi iz kraja? Naravno da nisi. Ja ovdje živim.
ĐIĐA: Na krovu...
MARTIN: Ne na krovu...
ĐIĐA: Šta si se onda zalepio za ovo parče simsa, ko da ti je djedovina. Šta tu imaš tako bitno...
MARTIN: Ponašaš se kao policajac. Samo nešto zapitkuješ. I da znaš da mi uopšte ne ličiš na samoubicu.
ĐIĐA: Pa da... Tebe je, ipak, poslala Katarina. Ti si taj njen novi... Ako se ne pomakneš dok izbrojim do deset, skočiću, tako mi svega.
MARTIN: Rekao sam ti već da ne znam nikakvu Katarinu. S obzirom da si pomodreo od hladnoće, biće da je dugo čekaš.
ĐIĐA: Reci mi šta treba da uradim da bi otišao!
MARTIN: Martine!
ĐIĐA: Martine! Šta treba da uradim, Martine!?
MARTIN: Da se makneš za trenutak da uzmem nešto.
ĐIĐA: Odakle?
MARTIN: Tebi je, ipak, neko u familiji bio policajac...

(Điđa se sagne i počne da pretura po delu simsa na kome stoji.)

MARTIN: Hej, šta radiš to?!

(Martin bi da priđe, ali Điđa uperi nož u njega. Martin stane. Điđa napipa, ispod cigle koja drži ivicu simsa, jednu kesu u kojoj je heroin.)

ĐIĐA: Vidi, vidi...
MARTIN: Pazi s tim. To je...
ĐIĐA: Heroin.
MARTIN: I to dobar. Molim te, pažljivo.
ĐIĐA: Čovječe, kakvi ste sjebani. Svi ste sjebani...
MARTIN: Ko je sjeban?
ĐIĐA: Vi koji ste ostali ovdje.
MARTIN: Šta buncaš, koji to mi...
ĐIĐA: Seronje bez muda.
MARTIN: Bitno je da ti imaš muda.
ĐIĐA: Imam.
MARTIN: Vidim i nisam impresioniran...
ĐIĐA: Hoćeš li da vidiš, hoćeš li da vidiš?!
MARTIN: Nemoj da skačeš s tim heroinom, jesi li normalan!

(Điđa se savije u jakom grču. Zaplakao bi, ali nema suza. Nož mu je uperen ka Martinu.)

MARTIN: Hej, smiri se.
ĐIĐA: Pusti me.
MARTIN: Daj mi to pa ću da odem.
ĐIĐA: Zbog takvih kao ti moj Edo je mrtav.
MARTIN: Koji sad Edo... Molim te, daj mi taj heroin, pa da se lijepo k'o ljudi raziđemo.
ĐIĐA: Sve vas treba pobiti.
MARTIN: Zašto?
ĐIĐA: Eda su ubili takvi kao ti.
MARTIN: Nikoga ja nisam ubio...
ĐIĐA: Dileri!
MARTIN: Ja se drogiram, ali ne uvaljujem.
ĐIĐA: Kunem ti se da će ovo (Pokazuje na kesicu sa heroinom.) da leti sa mnom...
MARTIN: Nisam diler...Daj mi to...
ĐIĐA: Rekao sam da mi ne prilaziš.
MARTIN: Daj...
ĐIĐA: Upozoravam te!

(Martin priđe, Điđa se pridigne, zamahne nožem i poseče po prstu Martina.)

MARTIN: Čovječe!!! Koje sranje! Ti si lud!

(Još jedna pauza. Điđa je zapanjen. Martin vadi iz džepa papirne maramice i previja prst. Obojica su vidno uplašeni.)

MARTIN: Da li ti je čist taj nož...? Ko zna koga si sve zaklao njime. Dvadeset godina se čuvam i da dobijem SIDU na nožu... Ti nisi samoubica, ti si ubica!

(Điđa čučne. Adrenalin je odradio svoje. Martin se ipak smirio, to je ogrebotina, a ne rana.)

MARTIN: To sam ti već rekao, je li? Ponavljam se. Jebi ga, u šoku sam...
ĐIĐA: Edo je bio moj mlađi brat. Obojica smo jurili vizu. Ja sam je dobio, a on nije. Ja sam otišao u Češku, a on u rat. Majka mi je javila da je došao s ratišta skroz naskroz sjeban. Našli su ga na istoj ovakvoj usranoj terasi predoziranog i skamenjenog.
MARTIN: Molim te, daj mi da vidim taj nož kakav je...
ĐIĐA: Da je sreće da nas nikada nisu pustili da se vratimo.
MARTIN: Je l' ima ostataka tuđe krvi na njemu? Kako si ga održavao? Daj mi.
ĐIĐA: Ne prisiljavaj me da dižem nož na tebe!
MARTIN: A šta da radim! Šta!? Điđo, ja nisam diler, kunem ti se. Fiksam se i gledam svoja posla. Boli me i za ratove, i za politiku, i za sve me boli...
ĐIĐA: Osim za heroin.
MARTIN: Normalno. Ja sam narkoman! I kriziram! Zbog tebe kriziram!

(Mala pauza.)

MARTIN: I usr'o sam se od tog noža...
ĐIĐA: Ubijaš se, čovječe.
MARTIN: Ti ćeš da mi kažeš...

(Obojica se, nakon kratkog pogleda, nasmeše. Kiselo, ali ipak dovoljno da se za trenutak promeni atmosfera.)

MARTIN: Što si, uopšte, išao preko, kad si se na kraju vratio. Ovdje samo budale kupuju povratnu kartu.
ĐIĐA: Nemaš ti pojima kako je tamo...
MARTIN: Ti nemaš pojima.
ĐIĐA: Bez obzira na sve, ja ti, ustvari, zavidim što si uspio da opstaneš ovdje.
MARTIN: „Svako zamišlja svoj raj tamo gdje je drugome pakao“.        
ĐIĐA: Čitao si Moraviju?
MARTIN: U moje vrijeme se čitalo.
ĐIĐA: Šta si završio?
MARTIN: Jugoslavensku književnost.
ĐIĐA: Koje godine?
MARTIN: Opet me ispituješ? Diplomirao sam '91.
ĐIĐA: Ti si '67 godište?
MARTIN: Otkud znaš?
ĐIĐA: Diplomirao sam Fiziku, iste godine kad i ti.
MARTIN: U julu sam napunio 38. Strašno...
ĐIĐA: A ja u maju. Nije valjda da su i ovdje počeli da puštaju narkomane u škole, da predaju djeci?
MARTIN: Psihopatama daju katedru, narkomanima ne.
ĐIĐA: A kako si onda, sve ove godine, nalazio pare za dobar heroin.
MARTIN: Izdajem malo veći stan, od pokojnih roditelja. Stari mi je bio vojno lice, i... Snalazim se. Što se ne obučeš, vidiš da si pomodreo...
ĐIĐA: Smeta ti što sam go?
MARTIN: Baš i ne uživam u prizoru, ako me to pitaš.
ĐIĐA: Ovo sam pravi ja! Razgolitili su me do kraja. Skinuli su sa mene sve, isisali mi dušu. Ako sam ovdje bio prdež, tamo sam postao govno!
MARTIN: I pošto ti nije prijalo vraćanje u prethodno agregatno stanje, rješio si da ispariš. I to sa mojim heroinom. Daj mi da se uradim samo jednom.
ĐIĐA: Barem će tebi moj skok nešto da znači.
MARTIN: Jebi se, narcisu...
ĐIĐA: Značiće ti, zar ne?
MARTIN: Rekao sam ti da prestaneš s tim pitanjima...
ĐIĐA: Već nekoliko puta. Šta je, imaš fobiju od pitanja?
MARTIN: I ti bi je imao da su te policajci lisicama vezivali za procureli radijator i celu noć ti postavljali imbecilna pitanja.
ĐIĐA: Otkako sam se vratio samo slušam žalopojke... Kako vam ne dosadi...
MARTIN: Dvaput su mi odvalili bubrege, jednom slomili četiri rebra, tri puta po dva zuba, šest komada mi fali u vilici. Rade veštaci kao kastanjete.
ĐIĐA: Šta si ti bio, nekakav disident.
MARTIN: Eto ga sad i ti. Policijska logiko... Narkoman, ja sam narkoman! To mu dođe kao vanstranačka ličnost.
ĐIĐA: Nezavisni intelektualac...
MARTIN: Kad me pokupe u raciji, nezavisno od razloga biju.
ĐIĐA: Ti misliš da češki policajci ne biju?
MARTIN: Mislim!
ĐIĐA: Gledao sam prije nekoliko godina u Pragu jednu fantasičnu predstavu, neki Mađari su gostovali.
MARTIN: Zabole me, daj mi...
ĐIĐA: Slušaj! Zbog te predstave sam prelomio i odlučio da se vratim. Pazi, u prvoj slici djevojka izađe na proscenijum i počne sa neverovatnom strašću da puši klarinet. Pušila ga je pet minuta kao Monika Luinski, a onda je krenula da svira «Odu radosti».
MARTIN: A kad se završila predstava, pokupila je svoj bjedni honorar od 500 eura i nastavila turneju. Verbalna onanija...
ĐIĐA: To je bila metafora... Ma, veze ti nemaš...
MARTIN: Veze ti nemaš!

(Čuje se bat koraka, kašalj i lupanje ulaznih vrata od terase.)

ĐIĐA: To je...
MARTIN: Mina! Prepoznajem joj kašalj na kilometar. E, sad smo ga nadrljali...
MINA: Martine, mrtav si čovjek.

(Na scenu ulazi Mina. Još uvijek je pomalo crvena u licu od penjanja stepeništem. Osoba koja nije u stanju da s lakoćom pređe ni tri stepenika morala je da se penje 16 spratova. Mina je, inače, prestarela tridesetosmogodišnja djevojka, izrazito mršava. Narkoman. Kad je ugledala prizor na terasi, za trenutak je ostala zapanjena i bez teksta. Ali, samo za trenutak.)

MINA: A ja mislila da foliraš...
MARTIN: Jesam li ti rekao...
MINA: Ne mogu da vjerujem...
MARTIN: Ni ja nisam mogao da vjerujem...
MINA: To je taj... Čekaj, je l' to on drži u ruci naš...?
MARTIN: Aha.
MINA: Pa, odakle mu?
MARTIN: Našao ga je.
MINA: Ti si mu rekao za sklonište, garantovano. Kretenčino.
MARTIN: To sad nije bitno...
MINA: Majstor si da zezneš stvar, seronjo mlohavi...
MARTIN: Smanji doživljaj, čuješ...
MINA: Ja da smanjim doživljaj. Što njemu nisi rekao da smanji doživljaj? Njemu si se sto posto uvlačio u dupe...
MARTIN: A šta je trebalo, da se svađam, dok on drži naš heroin u ruci.
MINA: (Điđi.) I šta ćeš s njim? Da skočiš?
MARTIN: Rešio momak da nas baci u apstinenciju, da nas liječi, da ne završimo kao njegov Edo.
MINA: Kakav Edo, šta lupaš...
MARTIN: Duga priča...
MINA: Sa mojim heroinom si rešio da se ubijaš, kretenu! Dabogda se dolje nabio na banderu, pederčino!
MARTIN: Ćuti malo, situacija je prilično nepovoljna po nas.
MINA: Ti si, Martine, rođeni baksuz. Ovo samo tebi može da se desi, gubitniče! (Zakašlje se, jako i prilično nezdravo.) Duša mi je u nosu od penjenja... Lijepo sam ti rekla da krijemo heroin u nekom soliteru koji ima ispravan lift...
MARTIN: Otkud sam ja znao da će i drugi da se pokvari...
MINA: (Điđi.) Od toliko solitera u gradu, našao si baš sa ovog da skačeš, skočio dabogda u septičku jamu!
ĐIĐA: Čekajte, oba lifta ne rade?
MINA: Rade, nego ja ovako sasušena volim da džogiram do tjelesne težine koja onemogućava zagrevanje toplokrvnih životinja... Idiote!
ĐIĐA: Pa kako, parni je radio jutros.
MARTIN: Stani malo! Što tebe interesuje da li liftovi rade?
MINA: Boji se da iz prve neće da mu uspe da se razbije, pa da se ne penje pješke za reprizu...
MARTIN: Ma svrbi njega nešto drugo...
ĐIĐA: Ne seri...
MARTIN: Ti si, Điđo, ustvari, folirant.
MINA: Folirant! Da on to nije...
MARTIN: Jeste, jeste... Javio je djevojci odakle će da se ubije, pa sad čeka da ona dođe, da ga, kao, odgovara...
ĐIĐA: Rekao sam ti da ne sereš!
MINA: Sram te bilo, u tim godinama na samoubistvo juriš djevojke, pubertetlijo olinjali...
MARTIN: A ja sam se još uživio u priču...
ĐIĐA: Ne prilazite mi!
MINA: Takvom kakav si, ne bih ti ni na sto metara prišla, da ne moram, čudovište umobolno, bubuljičavo... Dupedlakavo!
MARTIN: Ej...
MINA: Psihopato! Degeneriku! Imbecilu!!!
MARTIN: Alo, Mina...
MINA: E, sad ću da mu zavrnem ona mlitava jaja, u mašnu ću da ih vežem.

(Martin i Mina pođu ka Điđi. Ovaj kad shvati da je „provaljen“ zapreti bacanjem  heroina, jedinim argumentom koji mu je ostao.)

ĐIĐA: Ovo može da leti i bez mene. Učinite li samo još jedan korak, baciću ga! Mrtav sam ozbiljan!
MINA: Mrtav si ti, svakako.
ĐIĐA: Martine, reci onoj tuberkuloznoj alapači da se ne zajebavam...
MINA: Ko je bre alapača!
MARTIN: Mina, stani!
MINA: Neću da stanem!
MARTIN: Baciće ga, a onda sve ode....
MINA: Samo neka se usudi. Ima da leti odmah za njim.
MARTIN: Ima i nož. Pogledaj, posekao me je.
MINA: Posekao! Gdje? Da vidim. Pa on je... (Điđi.) Ti si ubica, a ne samoubica.
ĐIĐA: Dosadni ste s tim...
MARTIN: Ja sam mu to već dva puta rekao...
MINA: Koliko ti je duboka rana? Jesi li video nož, da li je čist. Ko zna koga je sve njime preklao...
ĐIĐA: Uporno se ponavljate...
MARTIN: Stvarno se ponavljamo... Mina, sve je O.K.
MINA: Šta je O.K. Šta je O.K! Martine, ja moram da se uradim, inače sam gotova.
MARTIN: I ja sam gotov... (Điđi.) Čuješ li! Oboje smo odlepili. Daj da se uradimo!
ĐIĐA: Može, al' pod jednim uslovom.
MARTIN: Kojim?
ĐIĐA: Da je pozovete i da joj kažete...
MARTIN: Koga?! Katarinu?
MINA: Koju Katarinu, ko ti je ta, šta to krijete od mene, otkud je ti znaš...
MARTIN: Nemoj da mi postavljaš toliko pitanja odjednom, znaš da me nervira...
MINA: Ukrutile su mi se noge, otkida me vilica, hoću da eksplodiram jer se nisam ufiksala od jutros i jebe mi se za tvoje fobije! Zovi koga god hoće samo da se uradim...
MARTIN: Nemam kredita. Daj mi tvoj.
MINA: Meni si kredit potrošio opisujući mi ovdašnji prizor. Da si bio malo eksplicitniji možda bi mi i ostalo nešto.
MARTIN: Juče sam ti kupio dopunu. Ti se stvarno ne skidaš sa telefona... E, ima sada da otrčiš do trafike...
MINA: Ja da se ponovo spuštam i penjem 16 spratova da bih gologuzanu kupila dopunu, nema sile... Nemam snagu ni na veštičijoj metli da siđem, a kamo li...
MARTIN: Nemam ni ja!
MINA: Bože, šta sam ti skrivila da me ovako mučiš...
MARTIN: (Điđi.) Nemoguće da ti nemaš mobilni.
ĐIĐA: Imam.
MARTIN: Pa što nas onda zezaš. Zovi je sam...
ĐIĐA: Kad vidi da je ja zovem ne javlja se.
MINA: Kakva ti je ta...
ĐIĐA: Žena, to mi je žena...
MINA: Daj ljudi, smislite nešto, ja moram da se ufiksam. Moram! Ne mogu više da izdržim ni minut.
MARTIN: Điđo, dolazim po taj heroin...
ĐIĐA: Nećeš ga dobiti dok mi ne doneseš telefon!
MARTIN: Kolji me, skači, radi šta ti je volja, ali ja moram...
ĐIĐA: Baciću ga, bježi. Ne prisiljavaj me da te...
MARTIN: Ti radi šta ti moraš, a ja ću da radim ono što ja moram...
MINA: Martine, pazi se, Martine.
ĐIĐA: Ne prilazi mi!
MINA: Martine!!!

(Điđa zamahne nožem. Martin izbegne oštricu, ali padne. Mina skoči na Điđu, on pokušava da je strgne sa sebe. Ispadne mu nož. Martin se pridiže, uzima nož. Điđa poslednjim atomom snage baci heroin preko simsa.)

MARTIN: Bacio ga je! Ne mogu da vjerujem...
ĐIĐA: Skini mi je sa vrata!
MINA: Krvi ću ti se napiti!
MARTIN: Mina, bacio je heroin!
MINA: Nabodi ga tim nožem!
ĐIĐA: Martine, urazumi je!
MINA: Daj meni nož, ako ti nemaš petlju, ja ću ga zaklati!
MARTIN: Mina, prestani!!!
MINA: Nabodi govnara!!!
MARTIN: Prestani, prestani, prestani!!!

(Martin baci nož. Mina je izgubila snagu. Điđa je na zemlji.)

ĐIĐA: Zašto me nisi ubio. Zašto, zašto...?
MARTIN: Teraj se...
MINA: Moramo dolje. Naćićemo ga.
MARTIN: Ne seri i ti više! Vjetar ga je...
MINA: Moramo barem da pokušamo!
MARTIN: Šta da pokušamo. Šta više da pokušamo...
MINA: Pomozi mi da ustanem. Moramo dolje...
ĐIĐA: Ljudi, ja nisam htio...
MARTIN: Da znaš da si ispao neviđena pizda.
ĐIĐA: Stvarno izvinite...

(Mina priđe Điđi i snažno ga uhvati za mošnice.)

ĐIĐA: Nemoj!
MINA: Sad bi ti ih prevezala u mrtvi čvor!
MARTIN: Daj, Mina, ostavi ga...

(Mina pusti Điđu.)

MINA: U životu nisam manja muda stisnula!

(Martin i Mina lagano kreću ka izlazu sa terase. Mina posustaje, ali je Martin uspravlja. Izašli su. Điđa još uvek ima bolnu grimasu na licu. Pridiže se, uzima mobilni, zove. Niko se ne javlja. Sa druge strane terase ulazi Katarina. Điđa je ne vidi.)

KATARINA: Isključila sam mobilni, uzalud zoveš.
ĐIĐA: Katarina! Ipak si došla... A on?
KATARIINA: On ne zna da sam ovdje. Morao si da ga baciš.
ĐIĐA: Šta sam morao da bacim?
KATARINA: Heroin. Stvarno si neviđeno sebičan...
ĐIĐA: Ja sebičan! Samo što si me otjerala, a već si uzjahala drugog! Čekaj, kako ti znaš za heroin...
KATARINA: Stojim ovdje već dva sata i gledam te kako se foliraš.
ĐIĐA: Ti si bila tu dok su oni... Pa zašto nisi...
KATARINA: Dok sam te gledala kako stojiš, ponadala sam se da ćeš da skočiš.
ĐIĐA: Kaća, ja...
KATARINA: (Pokaže na Điđino međunožje.) Boli, a?
ĐIĐA: Razvalila me je...
KATARINA: Bila je isuviše nježna. Nisi smeo da nas vraćaš ovdje.
ĐIĐA: Možemo ponovo da odemo...
KATARINA: Gdje da odemo, čime da odemo. Nemam ja više 25 godina. Trideset osam mi je i ne mogu po stoti put da počinjem život iznova. I ja sam ovdje odrasla, budalo patetična. Jebao te tvoj zavičaj, jebala te nostalgija... Eto ti ga sada tvoje rodno mjesto, nagledaj ga se, odavde baš puca pogled!
ĐIĐA: Pozajmiću za karte, za prvi mjesec. Ići ću ponovo na gradilište. Ti i Milica ćete...
KATARINA: Milica nije kofer.
ĐIĐA: Mislio sam da joj je mjesto ovdje.
KATARINA: Ako joj je mjesto ovdje, zašto pominješ ponovo Prag. Najzad se navikla na školu, baku, djeda...
ĐIĐA: A na novog oca! Da li se je navikla na novog oca?
KATARINA: Navići će se i na njega! Sa njim barem ima budućnost, kakvu takvu!
ĐIĐA: Reci mi šta da radim!
KATARINA: Da se ubiješ. Trinaest najboljih godina svoga života uništila sam za šankom, u konobarisanju, skidala se gola pred pijanim knedličkama, punili su mi gaće usranim krunama i drkali na mene! I, šta mi je od toga ostalo? Sve si potrošio za jedan dan...
ĐIĐA: Rekli su mi da je to sigurna investicija. Najbolji prijatelji...
KATARINA: Nisi smeo da se igraš s našim novcem meni iza leđa.
ĐIĐA: Niko nije mogao da pretpostavi da je tako nešto moguće.
KATARINA: U ovoj zemlji je sve moguće. Našao si kada ćeš da glumiš brokera. Uništio si nam budućnost, Điđo, i Milici i meni. To je bio naš novac!
ĐIĐA: Ubiću se, ubiću se majke mi.
KATARINA: Radi šta hoćeš, ja idem kući. Nije trebalo ni da dolazim.

(Katarina krene ka izlaznim vratima sa terase. Điđa bi da je zagrli, da je poljubi.)

ĐIĐA: Volim te.
KATARINA: Pusti me! Čuješ li, pusti me!

(Điđa grli Katarinu, ona se opire. Điđa bi da je poljubi. Padnu. Điđa je ljubi, ona se brani, ali posustaje, nema više volje. Istovremeno, iz pravca izlaza sa terase čuje se Vojin glas. Voja je 38-godišnji debeljko, zapušten, podnapit.)

ĐIĐA: Volim te!
VOJA: (off) Jebem li vam sortu narkomansku, u sred prenosa ste mi pomjerili antenu, pa bježite. Mislite Voju da zajebete.
KATARINA: Pusti me! Ide neko!
MARTIN: (off) Nisam namjerno...

(Voja ulazi na terasu, vuče sa sobom Martina koga je uhvatio za kosu, Martin ga drži obema rukama za ruku. Voji je pod drugom miškom poluonesvešćena Mina. Martinu je krvav nos.)

VOJA: Na mojoj zgradi ste našli da se drogirate i ti i ova onesvešćena. Igrao sam iz jedinice u dvojku, ako je Čelzi dao gol, a ja ga nisam video, gotovi ste.
MARTIN: Koji ti je, što ne uvedeš kablovsku.

(Voja odgurne Martina jako i ovaj udari glavom o zid.)

VOJA: Ja ću da gledam televiziju kako ja hoću!

(Voja vidi Katarinu i Điđu.)

VOJA: Šta je, ovo, jedni se fiksaju, drugi tucaju, majku li vam vašu ološku!

(Điđa se prene, ustane, Katarina je uplašena.)

VOJA: (Điđi.) Je li, frajeru, jebeš, a ne zoveš, a? Vidi kako su mu otekla jaja...
MARTIN: Svu si mi kosu počupao.

(Voja ne odgovori, već udari Martina u pleksus i ovaj ostane bez vazduha.)

VOJA: Izvini. Hoću da mi antenu vratiš u prvobitno stanje, inače ću mleveno meso od tebe da napravim. Je l' jasno.
MARTIN: (Boreći se za vazduh.) Jasno!
VOJA: Kad središ to, ovu tvoju spečenu možeš da vodiš gdje hoćeš. (Pokazuje na Katarinu.) Ovo je ženska!
KATARINA: Beži od mene, seljačino.

(Voja priđe Katarini i izvrne joj ruku.)

VOJA: Pazi, kurvo, šta pričaš. Ti se jebeš na javnim površinama, a ne ja. Ko je onda seljak, a? (Điđi.) Koliko naplaćuje, je li gologuzi?
ĐIĐA: Ostavi je, to mi je žena, idiote.
MARTIN: A, to je Katarina...
VOJA: Ti narkose, ne seri nego sređuj tu antenu da te ne bih sa terase bacio.
ĐIĐA: Ostavi je!

(Điđa bi da odbrani Katarinu, Voja ga jako udari i on padne blizu noža.)

KATARINA: Pusti me, kretenu.
VOJA: Voliš na otvorenom, a? Akcija, egzibicija, je li? Vidiš, ja obožavam ludače...

(Katarina je videla da je Điđa uzeo nož. Voja to ne vidi jer je leđima okrenut Điđi.)

KATARINA: Čekaj, ne budi grub. Ne volim grubijane.
VOJA: E, pa ljubavi, takav mi je karakter...
KATARINA: Možeš da me imaš tako da to pamtiš do kraja života, samo ako budeš nježan.
VOJA: (Okrene se ka Điđi.) Frajeru, ova tvoja žena baš zajebana.

(Điđa brzo skloni nož iza leđa. Voja nije video nož.)

VOJA: Šta je ona, neka ninfomanka. Nije tebi lako kad te rođena žena tjera iz kreveta na zajedničke terase. Bože, koliko su ti ta jaja otekla...
KATARINA: Gledaj u mene. Pusti njega.
VOJA: Šta si mu radila, kad su mu ovakva, k'o baloni... Da ga ja ipak nokautiram, nije red da te jebem pred rođenim mužem.
KATARINA: On voli da gleda.
VOJA: Vi ste oboje izopačeni. To vam je od kablovske.
KATARINA: Mnogo pričaš, malo radiš. Ovo je tvoj srećan dan.
VOJA: Bogme, i tvoj.

(Katarina počne da izvodi striptiz. Iskusna je u tome. Voja ne skida pogled sa nje. Điđa mu je iza leđa. Martin blene.)

VOJA: Ti narkoman, da gledaš u tu antenu, da ti ja vrat ne bih ispravljao.
MARTIN: U redu, u redu...
VOJA: Kakva si, kurvo, profesionalac! Čekaj, stani!
KATARINA: Šta je bilo ćelavi, uplašio si se...
VOJA: Nema šanse. Ali striptiz ne ide na suvo. (Uzima mobilni telefon i zove.) Alo, Marija, izbaci one zvučnike na prozor i pusti trubače... Našao sam gdje je kvar, ali ne mogu da popravljam na suvo... Šta me briga za komšije, izbacuj to da ti ne bi' silazio dolje, majku li ti seljačku! (Prekida vezu. Voja se zatim obraća Katarini. ) Stiže nam i muzika...
KATARINA: Ako mogu da biram...
VOJA: Ne možeš! Nastavi gdje si stala.

(Odjednom, prolomi se muzika trubača. Nesnosno jako.)

VOJA: To!

(Katarina nastavlja sa striptizom. Voja ne skida pogled sa nje. Điđa ustaje, nož mu je u ruci, koleba se. Voja prilazi Katarini, dodiruje je. Điđa je i dalje neodlučan. Nikada nije ubio. Voja povali Katarinu. Điđa i dalje ne zna šta će. Voja je već u Katarini. Điđa se najzad odlučio. Ubada Voju više puta nožem u vrat, u leđa. Martin otrči brzo ka Mini, koja je poluonesvešćena. Uzima je u ruke, nosi je ka izlazu sa terase. Katarina sklanja krvavog Voju sa sebe. Uzima odeću i bježi sa terase. Điđa ostaje sam. Baca nož. Ide ka simsu. Popne se i skoči niz soliter.)

(Mrak. Muzika trubača još jača.)

PROJEKCIJA NA VIDEO BIMU:
Sinopsis: Mina, Katarina, Martin, Điđa i Voja kao tinejdžeri. Nasmijani su. Prepoznatljive osamdesete. Mnoštvo lijepih kadrova sa mora, fakulteta, planine, sve je veselo, bezbrižno. Iz nekog drugog života. Samo je muzika iz ovoga. Trešte trubači!

KRAJ PRVE SCENE


DRUGA SCENA

(Rana jesen. Kasno posljepodne. Stan u soliteru. Prostrana soba, jednostavan, diskretan namještaj. Dvije fotelje, trosed, mali sto, veliko ogledalo. Pored prozora je mini bar. Iz kupatila se čuje kako se neko tušira. Dino, tridesetpetogodišnjak, u vrlo skupocenom donjem vešu, dvoumi se koje od tri odjela, koja su ispred njega, na trosedu, da obuče.)

DINO: Je l' gotova ta košulja, Majda!?
MAJDA: (Iz sobe.) Stiže.
DINO: Dok sam imao jedno odjelo, i svadbeno i ukopno, uvijek sam znao što ću da obučem. Od kada ih imam dvadeset, dođe mi da izađem u gaćama. Uniforma je za mene, a ne ovo...

(U sobu ulazi Majda, uistinu zanosna tridesetpetogodišnjakinja. U ruci joj je opeglana košulja.)

MAJDA: Zamolila sam te da se ne presvlačiš ovdje, vidjeće te Saša.
DINO: Vidio je on mene bez gaća prije tebe.
MAJDA: Stvarno pretjeruješ...
DINO: Tušira se čovjek. Šta misliš, da je pustio vodu i da nas uhodi iz hodnika?
MAJDA: (Daje Dinu košulju.) Evo ti i požuri sa oblačenjem!

(Majda ode do malog stola pored prozora, na kojem je piće, i sipa sebi viski.)

DINO: Postala si paranoična. Ja ću da poludim ovako. Dva dana je već ovdje, ti ćutiš, nalivaš se tim viskijem, a meni ne dozvoljavaš da mu kažem. Shvataš li da on pravi budale od nas?
MAJDA: On od nas?
DINO: Majda, ja sam ubjeđen da Saša sve već zna i da, prosto, uživa gledajući  kako se...
MAJDA: Molim te obuci se.

(Pauza. Majda i Dino se dugo gledaju. Pogledi su im hladni. Dino uzima u ruke nekoliko odjela.)

DINO: Koje da obučem?
MAJDA: Bilo koje, samo ga obuci.
DINO: Ne ide se pred štrajkače u bilo čemu.

(Kroz otvoren prozor odjednom "zagrmi" glasna muzika - trubači. Dino prilazi prozoru.)

DINO: (Viče kroz prozor) Tiše, malo! (Zatvara prozor.) Nikako ne mogu da shvatim kako su uspjeli da me nagovore da uzmem stan u ovom naselju.
MAJDA: Hoćeš li već jednom da se obučeš, moronu!
DINO: Mogao sam još malo da pričekam, sigurno bih dobio neki salonac u centru.
MAJDA: Ali ja nisam mogla da čekam, to hoćeš da kažeš. Oblači se!
DINO: (Uzima jedno odjelo i prilazi Majdi, ciničan je.) Mislim da je ovo crno najbolje. U skladu sa situacijom...
MAJDA: E, stvarno si kreten...
DINO: Evo, oblačim se...
MAJDA: Jesi li dobro pogledao da u mojoj sobi nije ostalo još nešto od tvojih stvari?
DINO: Šta, na primer?
MAJDA: Pa, na primer, kondomi. Ne znam gdje ih kriješ.
DINO: Ja pred tobom nemam tajni.

(Majda se ironično nasmeši i ispije viski. Dino najzad počinje da se oblači. Majda ode da sipa sebi još jednu čašu viskija.)

DINO: Majda, znam da te to što se Saša vratio čini pomalo nervoznom, ali da ipak ne pretjeruješ?
MAJDA: Čini pomalo nervoznom!? Kakav eufemizam... Kakav eufemizam!
DINO: Na kraju ćemo ipak morati da mu kažemo.
MAJDA: Možda i nećemo morati.
DINO: Šta to treba da znači?
MAJDA: To što si čuo, da možda nećemo morati da mu kažemo, da možda neću više da živim u tvom stanu, da neću da radim posao koji si mi ti pronašao, da neću više da se tucam s' tobom...
DINO: Stani. Šta ti je odjednom?
MAJDA: Nije odjednom. Kad mi je Saša prije nedelju dana javio da se vraća, mislila sam da imam dovoljno vremena da razmislim o svemu i ...
DINO: I?
MAJDA: Izgeda da nije bilo dovoljno vremena.
DINO: Majda, pričali smo o tome.
MAJDA: Znam Dino, znam da smo pričali.
DINO: Ja još uvijek mislim da bi trebalo da mu kažeš što prije.
MAJDA: Jesi li ga vidio u kakvom je stanju.
DINO: Ili to, ili da ga lažemo.
MAJDA: Lagali smo ga i do sada.
DINO: A ti si sigurna da on baš ništa ne shvata? I gdje mi je kravata?

(Majda ljutito pogleda u Dina i pođe ka sobi.)

MAJDA: Sedam godina smo Saša i ja bili zajedno.
DINO: A ti to računaš i ove poslednje dvije...
MAJDA: (Iz sobe, dovikuje.) Računam.
DINO: Daj mi onu svijetlo plavu, ta mi dobro stoji na crno odjelo...

(Dinu zazvoni mobilni telefon. On pogleda u telefon i počne razgovor tiho, da ga ne čuje Majda.)

DINO: Riči, pa gdje si do sada... Čovječe, tražio sam ti da nađeš kurvu, a ne doktora nuklearne fizike... Je l' dobra?... Stvarno?... Ona tvoja iz zavičaja. Znam, prva liga je. Kad stižete. Neću biti tu, moram u Ministarstvo. Ma vanredno stanje, oni taksisti, što nisu dobili dozvole za rad, ponovo štrajkuju, jebo im ja mater... Šta je tebe briga šta ćemo da im radimo, usresredi se na ovo... Neću da odlažemo. Vratiću se čim završim, samo ti nju dovedi... Snađi se, improvizuj nešto...

(Ulazi Majda, nosi kravatu. Kad je video Majdu, Dino počne da razgovara normalnim glasom.)

DINO: Biće Majda tu da vas sačeka... Da, i Saša će biti tu da vas sačeka. Hajde, vidimo se. Zna Majda, zna... Žurim.

(Majda ljutito baci Dinu kravatu na trosed.)

MAJDA: Šta to Majda zna?
DINO: Znaš da dolazi Riči, sa djevojkom. Spavaće tu večeras...
MAJDA: Ponovo nam stiže Andolčić, a za promjenu je sa ženskom. Baš je izabrao trenutak...
DINO: Andolčić? To mu je novi nadimak, predpostavljam?
MAJDA: On je mene prozvao "Biberčić"!
DINO: Biberčić! (Smeh.) A što je Riči "Andolčić"?
MAJDA: Zato što ga svaki vikend, silom prilika, konzumiram i prije i nakon doručka,   ručka i večere... Prešao je u fazu udarne doze.
DINO: Ti kao da si studirala medicinu, a ne muzičku akademiju.
MAJDA: Gdje on živi, ovdje u gradu ili u onoj svojoj vukojebini? Što ga ne pozoveš da se preseli kod nas, pa da znam na čemu sam.
DINO: I njega. Nije loša ideja, taman Saši da pravi društvo.
MAJDA: Ne seri...
DINO: A šta hoćeš, da pored mene živog spava u hotelu kad dođe poslom u grad. Što je tebi stalno Riči za nešto kriv?

(Pauza.)

DINO: (Pokazuje Majdi kravatu koju je vezao.) Ova mi baš dobro stoji, a?...
MAJDA: Prava policijska.
DINO: Šta da radim, ja sam policajac, a ne maneken.
MAJDA: Ti bi mu stvarno rekao?
DINO: Saša je bio moj prijatelj.
MAJDA: Kad je bio što nije i ostao?
DINO: Jer smo to i ti i ja htjeli, sjećaš se? Mogao sam da mu napišem u pismu...
MAJDA: Pa da ga nosimo na duši. Bio je u epicentru sranja...
DINO: Ja za to nisam odgovoran! I koji je kurac išao u taj Irak? Imao je ovdje ratova na pretek... Crk'o je da se dokopa Amerike i kad je najzad uspio, gospodin riješio da ide u marince! On je za Ginisovu knjigu idiota!
MAJDA: Otišao je u Irak da bi meni mogao da sredi zeleni karton!
DINO: I, je l' ti ga sredio!? Sredio je sebe u mozak, a i mene će uskoro.
MAJDA: To je stvar odgovornosti. Ti to ne shvataš...
DINO: Ja ne shvatam šta je odgovornost. Ja! Pa dobro gdje smo mi sada? Kod čika Dina smo, draga moja, svi smo kod čika Dina u stanu od 120 kvadrata. I Saša je tu, a ne bi trebalo da je tu!

(Majda sedne na trosed.)

MAJDA: Boli me glava. Sipaj mi piće.
DINO: Napićeš se.
MAJDA: Pa?

(Dino uzme flašu viskija i sedne pored Majde. Sipa joj piće, odloži flašu i počne da joj masira sljepoočnice.)

DINO: Napeta si, opusti se.
MAJDA: Ne mogu da se opustim.
DINO: I prve večeri si bila pijana. Sjećaš se.
MAJDA: Svega se sjećam...

(Dino nežno zagrli Majdu. Čini se da joj to prija. Zvuk vode iz tuša u kupatilu je prestao. Majda naglo odgurne Dina.)

MAJDA: Prekini, prestao je da se tušira, izaći će, vidjeće nas.
DINO: E, u pizdu materinu...

(Dino ustane, sipa sebi viski, te ga, vidno iznerviran, popije naiskap. Zazvoni mu mobilni telefon i on se javi.)

DINO: (U telefon.) Evo me, silazim. (Majdi.) Stigao mi je šofer. Moram da pođem. Riči će da stigne vrlo brzo. Ja stižem što prije mogu. (Krene, pa za trenutak, kod izlaza, zastane.) Ako se i večeras napiješ, molim te, za promjenu se ispovraćaj na Sašin, a ne na moj krevet. Da ne posumnja čovjek...
MAJDA: Govno cinično...

(Dino brzo izađe iz stana. Majda ga gađa čašom, no on je već izašao. Čaša se razbije. Majda ustane, priđe prozoru, sipa sebi u novu čašu viski, ispije gutljaj i zagleda se kroz prozor. Više se ne čuje zvuk mlaza vode iz tuša u kupatilu. U sobu ulazi Saša, u bade mantilu je. Majda ga primeti.)

MAJDA: Već si gotov. Je li bilo dovoljno tople vode?
SAŠA: Bilo je.
MAJDA: Kratak ti je taj Dinov bade mantil. Kupiću ti drugi.

(Neprijatna tišina. Saša peškirom posušuje kosu.)

MAJDA: Večeras Riči dolazi. Spavaće kod nas.
SAŠA: Riči. Njega, srećom, dugo nisam vidio.
MAJDA: Ne moraš ni sada, ako nećeš.
SAŠA: A domaćin?
MAJDA: Zvali su ga hitno zbog štrajka taksista.
SAŠA: Gospodina zamjenika ministra.
MAJDA: A da nas dvoje negdje izađemo?
SAŠA: Neka, hvala, nije mi do izlazaka. (Ode do police sa pićem i sipa sebi jedan viski.)
MAJDA: Saša, ne smiješ da piješ, zbog ljekova.

(Saša ispije piće, sipa sebi još jedno i sedne na trosed. Majda ustane, priđe Saši. Dodiruje mu kosu.)

MAJDA: Još uvijek ti je mokra kosa. Hoćeš fen?
SAŠA: Ne treba.

(Saša izvadi iz džepa bade mantila lek i hteo bi da ga popije sa pićem.)

MAJDA: Stvarno ne smiješ da miješaš viski s tim lijekovima! Evo i ja neću da pijem...

(Majda pokuša da Saši uzme čašu, ali bez uspjeha. Majda ode do police sa pićem i ostavi svoju čašu.)

MAJDA: Siguran si da ne želiš da izađemo
SAŠA: Siguran sam.
MAJDA: Idem u sobu. Hoćeš sa mnom?

(Majda gleda u Sašu. Saša joj odmahuje rukom da pođe bez njega. Majda ode u svoju sobu. Saša s viskijem popije lijekove, zatim ode do prozora, sipa sebi još jedno piće, otvori prozor, gleda kroz njega. Čuju se trubači. Ulazi Riči, sa njim je Ksenija.)

RIČI: Opa, opa, veselo. (Ugleda staklo od polomljene čaše na podu) I srča pod nogama. Neko je ovdje lumpovao uz trubače, je li Sale. (Kseniji.) Pazi dušo, da se ne osakatiš. Obiđi, obiđi... Tako, pametnice moja... Saša, pa ti si stvarno živ. Nisu ti Arapi skinuli skalp. Neće oni nas nesvrstane, nisu Indijanci... Dođi da te zagrlim.

(Riči napadno grli Sašu. Ovaj je nezainteresovan.)

RIČI: Šta si se skupio, nismo se vidjeli dvije godine. (Pogleda u svoje cipele.) Vidi, sjebo sam kožni đon. Odakle ona srča, da nije bilo nekakvih batina, a? Ili te uhvatila svadbarska nostalgija... Vrijeme ti je da se ženiš. Vršnjaci smo, trideset dvije godine, taman za produžetak vrste... Mada, u mom slučaju može da se rastegne ta starosna granica za još koju godinu, dobro se držim... Piješ, a ne nudiš, je li frajeru. U, što sam ožednio. (Sipa sebi piće. Obrati se Kseniji.) Ksenija dušo, ti viski ne odbijaš koliko se ja u tebe razumjem. A baš smo se upoznavali... Evo nosi čika Riči. Makni se, aman, od te srče, šta si se zalijepila za vrata. Što su ti ova djeca danas neodgovorna prema kožnoj obući... (Daje Kseniji čašu, pa hoće da nazdravi, ali mu niko ne otpozdravlja.) E, pa živjeli, ljudi...
SAŠA: Ti ovdje ne zvoniš?
RIČI: Ovdje da zvonim... Imam i ključ. Hoćeš da ti narežem duplikat.

(Saša odmahuje rukom. Riči popije viski.)

RIČI: Dobra vatrena vodica, dobra. Tjera na mezetluk. Ima li što za jelo?                
SAŠA: Ne znam, pogledaj u kuhinji. Pretpostavljam da znaš gdje je.
RIČI: Ne, nego ti znaš... E, super ti je ova muzika, ali da malo smanjimo decibele. Mislim, da možeš da čuješ zvono...

(Riči zatvori prozor pa ode do kuhinje. Ksenija ostavlja mali kofer pored fotelje, priđe Saši, hoće da mu nazdravi, ali je u tome prekine Riči koji proviri na vrata iz kuhinje.)

RIČI: Umalo da zaboravim. Ovo je Ksenija, ovo Saša, upoznajte se, izljubite se i tako to... Saša, mogu li da uzmem onu šunku iz frižidera?
SAŠA: Samo izvoli, Dinov frižider je i tvoj frižider.

(Riči izađe, ali samo na kratko. Taman da Ksenija zausti nešto, Riči je ponovo prekine. Ksenija najzad ispije viski.)

RIČI: Nego, ljudi, da niste možda i vi gladni, da vam napravim po sendvič? E, znaš kakva je šunkica. Stavim malo majoneze, kečap, kačkavalj, pa kad ga napumpam, a?
KSENIJA: Ne, hvala.
RIČI: Pobogu Ksenija, sjedi, nemoj da stojiš. Nema srče u fotelji. Ovdje su pravila igre jasna. Gađaš u glavu, a ne u debelo meso... Saša, sipaj djevojci piće, budi džentlmen. Stvarno nećete sendvič. Dobro, ne insistiram.

(Riči izađe, najzad. Ksenija i dalje stoji. Saša je pogleda i pokaže joj rukom da sjedne u fotelju nasuprot one pored koje je ostavila kofer. Uzme od Ksenije praznu čašu, zatim pođe do police sa pićem.)

SAŠA: Viski?
KSENIJA: Svejedno.

(Ksenija sjedne ne trosed.)

SAŠA: Svejedno s ledom ili bez?
KSENIJA: Svejedno.

(Saša sipa viski Kseniji i sebi. Priđe trosedu, daje Kseniji čašu i sjedne na fotelju.)

SAŠA: Izvoli.

(Iz kuhinje se čuje buka od posuđa i slomljenih tanjira.)

RIČI: (Iz kuhinje.) Gdje ćeš! Ko je ređao ove tanjire? Sranje...

(Lomljava traje. U sobu ulazi Majda, prilazi polici za piće, uzme flašu viskija, vidi da je poluprazna, pogleda u flašu, a okom "odmeri" Sašu i Kseniju, pa sipa sebi viski.)

MAJDA: Riči, čula sam te još s'vrata, kretenu! Prestani da jedeš nogama...

(Majda prilazi fotelji. Primeti Ksenijin kofer. Odgurne ga nogom i sjedne u fotelju nasuprot Ksenije. Iz kuhinje se ponovo čuje lomljava.

MAJDA: Strah me je da posle njega uđem u kuhinju. (Saši.) Zapali mi jednu cigaretu, molim te.

(Saša pali cigaretu i daje je Majdi. Majda bi da se zahvali, ali ulazi Riči. Nosi veliki sendvič na tanjiru.)

RIČI: Biberčiću, šećeru, ti si tu. Jebi ga, kad ređaš tanjire kao mozaik, šta da radim...
MAJDA: Odnesi posuđe u veš mašinu pa uključi na centrifugu, manje će da se čuje. I prestani da me zoveš tako.
RIČI: Šta ću kad si ljut igrač. Hoćeš tebi da pripremim jedan sendvičić? Šunkica, kačkavaljić, kečapčić... Ukusni deminutiv do deminutiva... Moraš da jedeš, vidi kako si smršala. Top forma, kreativni preduslov broj jedan.
MAJDA: Za šta, za džinglove i čučanje u montaži? Nadasve kreativno...
RIČI: Ali donosi pare. (Unese se u Majdi u lice.) Budućnost je u marketingu! Kakav je to bahat odnos prema osmjesima? Da vidimo zubiće! (Prinosi joj sendvič.) Gledaj ga kako doziva, pojedi me, pojedi...
MAJDA: Ti baš hoćeš da te zalijem ovim viskijem.
RIČI: A, ne. Municiju čuvaj za Dina. (Shvati da je pogrešio, pogleda u Sašu.) Mislim, za Sašu... To udaranje iz strasti. Mislim ljubavne strasti... (Sad je već i sam zbunjen.) Mislim, dakle postojim...
KSENIJA: Riči, ja bih da mi pokažeš sobu, umorna sam.
RIČI: S vrata pa na spavanje. E, noge, noge, što ste moje... Lijepo sam ti rekao da ne piješ toliko usput. Ljudi, duž našeg celokupnog višečasovnog putovanja ljuštila je alkohol bez ikakvog kriterijuma. A i vas dvoje ste se, vidim, dobro podojili Džonijem. U ovoj kući se uvijek dobro pilo. Ima se, može se... Idemo, Ksenija, u krevet... Čekaj, Majda, da li te je Saša upoznao sa Ksenijom?
MAJDA: Imala sam tu čast samo sa njenim koferom.
RIČI: Ovdje samo ja imam fine manire. Bečka škola, istureno odelenje. Vidiš Ksenijice, srce, da te stalno ignorišu. To ti je zbog preterane upotrebe alkohola. Pa, da proširimo vidike. Majda, ovo je Ksenija, Ksenija ovo je Majda, upoznajte se, izljubite se i tako to... Ksenija i ja ćemo, kao što znate, prespavati ovdje. Nadam se da nemate ništa protiv.
SAŠA: A šta i da imamo, stan je ionako Dinov.
MAJDA: Saša!
RIČI: (Saši, iz štosa.) I ja mrzim stanodavce. (Smjeh.)
MAJDA: (Ričiju.) Djevojka čeka da joj pokažeš sobu!
RIČI: (Kseniji.) A, da, umorne nogice... Idemo. A koferče! Kako ćemo bez koferčeta. Silan novac je uložen u njegov sadržaj. Da ti ja, začas, pokažem sobicu, pa da se najzad bacim na prehranu. Creva su mi se slijepila za kičmu.

(Ksenija uzme svoj kofer i sa Ričijem ode u gostinjsku sobu.)

MAJDA: Stvarno si ponekad odvratan sa tim prebacivanjima da je stan Dinov. Čovjek nas je primio besplatno...
SAŠA: Tebe je primio.
MAJDA: Koliko puta treba da ti ponovim? Ostala sam sama! Otišao si, Saša! Ne znam da živim sama!

(Pauza.)

MAJDA: Dino je bio tvoj prijatelj.

(Pauza.)

MAJDA: Hajdemo iz ovih stopa u hotel. Evo, sjutra ću početi da tražim stan... Hajdemo odavde...

(Saša je pogleda, pa ispije piće.)

MAJDA: Ti si me navikao, Saša. Navikao si me da zavisim od drugih...

(Ulazi Riči u prolasku ka kuhinji.)

RIČI: Majda, Biberčiću moj, zašto se i ti ne vratiš na zaslužen popodnevni odmor? Znaš da u onim tvojim poučnim ženskim časopisima pišu da je san neobično važan za savremenu poslovnu ženu...

(Majda skida papuču sa noge i gađa Ričija. Ovaj beži u kuhinju.)

MAJDA: Rekla sam ti da me ne zoveš tako! Sereš beskonačno, čudovište logoreično!

(Majda ustane i pođe po papuču, uzme je sa poda, okrene se ka Saši i ode u svoju sobu. U sobu uđe Riči, nosi čašu mlijeka.)

RIČI: Za dlaku me je omašila. Nišanske sprave su joj sve bolje. Puna je energije! Ova moja je ekstra riba, ali mnogo pije. Sve redom. Kao kamila. Sjećaš se one male iz Gimnazije. Ona što se otrovala od alkohola na maturskoj žurci. Ta da je imala Ksenijin želudac, sigurno bi preživjela. Mene je mlijeko izvuklo. Kad god se napijem, ja presječem šoljom mlijeka... Hoćeš i ti? A, da, ti ne piješ mlijeko ni u kafi... U, baš sam umoran, jedva pričam. A ne mogu gladan da legnem, pa to ti je. I ti ne možeš da spavaš, a? Muči te adaptacija i to... Treba da nađeš nekakav posao, da se organizuješ, da zaboraviš na gluposti... Reče mi Dino da si dvije noći presedeo na fotelji. Znaš, to za posao, to stvarno nije loše, onako u terapijske svrhe. Pitaj Dina, on može da ti nađe posao za sekund. Eto, ti imaš iskustva sa oružjem. Ne moraš baš da radiš u policiji, traži mu nešto drugo. Sekjuriti, pratnja novca i te fore... Ako si baš gadljiv na oružije, nek' te gurne kod sebe u ministarstvo unutrašnjih poslova, da budeš nekakav administrativac. Vidiš kako je Majdu smjestio. Televizija, marketing, dobra plata, provizija, gala tezge. Odmah si drugi čovjek... E, da ipak probaš sendvič?

(Saša i dalje ćuti. Riči sedne na trosed. Počne da jede.)

RIČI: Ko neće, njemu manje u guzicu, kako bi se poetski izrazila moja stara... Je li, ti se nisi javio tvojima da si stig'o? Nisi? Bre, k'o da ti je kuća na kraj svijeta. Ja ću da te odvezem. Dva sata autom. Ljudi mora da su već poludeli od brige. Sigurno svake noći gledaju CNN.

(Još jedna duga pauza.)

RIČI: Šta si ti sad, kao, nešto ljut na mene? Reci nešto, neće ti usta otpasti. Ja mislim ovdje na tebe, žensku ti dovodim na noge, a ti tako. Ako, ako... Samo da znaš, Ksenija se otrezni čim dobije domaći zadatak. Na komandu “sex” pretvara se u čudovište! Ima i čime, vidio si. Dojke, noge, guza sve je to pod konstantnom kontrolom kvaliteta, roba za izvoz...

(Saša ustane, ode do police sa pićem, sipa sebi viski, vrati se do stola i sedne u fotelju naspram Ričita.)

SAŠA: Pa, to je tvoja roba.
RIČI: E, moja... Naša je. Kad je Riči bio egoista.
SAŠA: A Majda?
RIČI: Majda. Majda će da spava... Sa očima izvan svakog zla...
SAŠA: Hvala, pesniče, ne bih da ti amortizujem robu. Pošteno si ti to platio.
RIČI: Bogme i preplatio.
SAŠA: Nemam ja novac za to...
RIČI: Ih, ti nemaš para. Neće biti...
SAŠA: Hoće biti.
RIČI: Pa i ove naše trećerazredne crnčuge što su zadužene za (imitira političkog zvaničnika UN-a za bivšu YU) „implementaciju mirovnih sporazuma lokalnih domorodaca i ostalih životinjskih vrsta“, čak i oni ne znaju šta će s parama, a ti, ti što su te jurili beduini po pustinji da te skrate za glavu, ti da si švorc. Pa, nije Riči budala. Ne tražim ti na zajam. Imam ja...
SAŠA: Vidim da imaš.
RIČI: Što, da ti nije krivo?

(Pauza.)

SAŠA: Posao i dalje cvijeta?
RIČI: Kada mi je Dino rekao da si švorc, pravo da ti kažem, nisam mu vjerovao. Da posle tolikog sranja ostaneš bez para. Amerikanci se s vojskom ne zajebavaju, to znam sto posto, osim... Ne zvao se ja Riči, ako im ti u sred te nedođije nisi prodavao neko naše balkansko patetično političko sranje...
SAŠA: Ne želiš ili ne možeš da mi odgovoriš?
RIČI: Za posao, a? Što, da ne bi ponovo da nam se uvališ? Odmah da ti kažem, ja nemam ništa protiv. Samo, ne znam kako bi Dino na to odreagovao. Prošli put si ga ostavio na cjedilu i pobegao u Ameriku. Dok si ti glumio čistunca, mi umalo da najebemo.
SAŠA: To su bili živi ljudi.
RIČI: To su bile kurve, kretenu. Trebalo je samo da ih odvezeš preko granice, ne bi ti kruna s glave pala.
SAŠA: Našao se šofer i za njih.
RIČI: Našao se, našao...

(Pauza.)

RIČI: Da me ubiješ ako shvatam Dina zašto te drži ovdje. Bolje da je bombu stavio pod krevet. Nego, ko zna, možda vas dvojica ponovo nađete zajednički jezik. Možda vam Majda pomogne da povratite poljuljano povjerenje.
SAŠA: A ti misliš da bi Majda to učinila za nas?
RIČI: Svašta bi Majda učinila za vas dvojicu.

(Saša priđe Ričitu. Unese mu se u lice. Namjerno mu prevrne tanjir i Ričijev sendvič padne na pod.)

SAŠA: Ups!
RIČI: Jebi se, pederčino... Stvarno si preterao. Mrtav sam gladan, seronjo... (Skuplja ostatke sendviča sa poda.) Ja ne znam šta ti hoćeš od mene? Vidi šta si uradio... (Sakupi sendvič i ustane) Cijeloga života si me zajebavao, a pogledaj se sada. Ja sam napravio nešto od sebe, ti nisi. Da si slušao Dina ne bi ti se ovo sranje dogodilo.
SAŠA: Ne znam na koje od sranja misliš.
RIČI: Znaš ti, znaš! Nisi blesav. Samo se praviš...

(U sobu ulazi Majda. Obučena je u izazovnu crnu haljinu. Prilazi ogledalu, teatralno namješta kosu.)

RIČI: Opa... Ja mislio ti spavaš, a ženska se obukla... Za gdje si se tako uredila, crvenkapice.
MAJDA: S obzirom da su vuci odavno emigrirali iz ovog stana, ja idem napolje sama.
RIČI: Sama ideš u mračnu šumicu?

(Majda priđe Ričiju. Osloni se rukama na fotelju i unese mu se u lice.)

MAJDA: Hoćeš li ti sa mnom, strašni lovče.

(Riči je zbunjen. Ne skida oči sa Majdinog dekoltea koji mu je tik ispred očiju.)

MAJDA: Naprasno smo zaćutali...
RIČI: Ako Sale nema ništa protiv...
MAJDA: Nema.
RIČI: Misliš da...
MAJDA: Šta?
SAŠA: Pita te za Dina.
RIČI: (Iznerviran.) Ti znaš šta ja nju pitam! Šta si u tom Iraku navukao parapsihološke sposobnosti. Čovjek čita misli. Koliko sereš, dobro te Majda i trpi. (Majdi.) Ja ti skidam kapu, majke mi.
SAŠA: Vodite li i Kseniju?
RIČI: Pa da je pijanu nosim nazad. Ne!
SAŠA: Nju pod jednu, a Majdu pod drugu mišku.
MAJDA: (Okrene se ka Saši.) Fuck you! (Ričiju.) Idemo.

(Majda izlazi. Riči ide za njom. Dok izlaze, on i dalje laprda. Čuje se i kad izađu.)

RIČI: Čekaj da obučem sako. Al’ si ti navalentna ženska. Pazi na tu polomljenu čašu, da se ne obogaljiš k'o fakirova gejša. Lijepo bogami, kad su te svi ostavili, onda ti je i Riči super. Kad ja nisam karakter. E, kaži mi, jesi li ti to stavila vonder bra pa su ti se sise tako ukrutile u vis ili je Dino investirao u silikone. Da ne dočeka Saleta praznih ruku. Poklon za prijatelja... Baš ti je dekolte do jaja. Mislim, nisu ti dojke spale do jaja, naprotiv... Ti nemaš jaja... Serem, je li?

(Najzad, tišina. Saša je nervozan. Ode do WC-a. Ulazi Ksenija. Osmotri sobu, vidi da je prazna. Krene ka mini baru. Obučena je u dugačku majicu ispod koje ima samo bele čipkaste gaćice. Sipa sebi viski i naiskap popije. Sipa još jednu čašu. Čuje se voda iz vodokotlića u WC-u. Ksenija krene ka svojoj sobi. Prije nego što je uspjela da izađe, uđe Sale. Zakopčava šlic. Vidi Kseniju. Neprijatno mu je. I njoj je neprijatno.)

SAŠA: Izvini što...
KSENIJA: Izvini ti. Znaš, tamo nema pića.
SAŠA: Ovdje ga uvijek ima. Živjeli.

(Ksenija mu nazdravi. Oboje popiju naiskap.)

KSENIJA: Da ti sipam?
SAŠA: Ja ću. Sjedi.

(Ksenija sjedne u fotelju. Saša prinese flašu viskija i sjedne na trosed. Iako mu je zapaljena cigareta u pepeljari, on pali još jednu.)

KSENIJA: Nervozan si?
SAŠA: Ne, zašto?
KSENIJA: Cigareta ti još uvijek gori. Da li te moja radoznalost čini nervoznim?
SAŠA: Ne vidim da si posebno radoznala.
KSENIJA: Biću.

(Saša ugasi nedogorelu cigaretu.)

KSENIJA: Riči mi kaže da si bio u Iraku.
SAŠA: Bio sam.
KSENIJA: Kako?
SAŠA: Pre dvije godine sam na lutriji dobio Zeleni karton. Kad sam otišao tamo, ispostavilo se da Majdu ne mogu da dovedem tako lako. Onda mi je jedan advokat dao spasonosnu ideju. Marincima daju razne beneficije. Na prvi pogled bilo je jednostavno. Preko TV-a taj rat je izgledao kao čista zajebancija u odnosu na ona sranja koja su se ovde nama događala.
KSENIJA: A na drugi pogled?
SAŠA: Nije za priču.
KSENIJA: Da li si ubio?
SAŠA: Uvijek si tako direktna.
KSENIJA: Ne. Ali ti...
SAŠA: Šta ja?
KSENIJA: Nekako me opuštaš.
SAŠA: Čudno.
KSENIJA: Šta to?
SAŠA: I ja sam imao sličan utisak o tebi, kad sam te večeras vidio.
KSENIJA: Je li. Obično su ljudi napeti zbog mene. A ti...
SAŠA: Da ostavimo, na trenutak, mene po strani, za promjenu. Da pričamo malo o tebi.
KSENIJA: Važi, ako mi daš cigaretu.

(Saša zapali cigaretu Kseniji.)

KSENIJA: Izvoli, pucaj. Da uperim lampu u lice?
SAŠA: Može i ovako.
KSENIJA: Prvo pitanje.
SAŠA: Zašto se ti kurvaš?
KSENIJA: (Zakašlje se, od dima cigarete.) Moram da priznam da je ovo bilo baš direktno.
SAŠA: Mogu i da ublažim formulaciju.
KSENIJA: Nema potrebe. Kurvam se zbog para.
SAŠA: Neka tužna priča?
KSENIJA: Ne baš. Jednostavno sam bez para.
SAŠA: A tvoji?
KSENIJA: Ostali su bez posla. U maloj varoši kad crkne jedina fabrika, crknu svi. Stereotip...
SAŠA: U maloj varoši se sve sazna?
KSENIJA: Ne baš sve. Kad sam tamo, onda odmaram. Tamo mi je Riči zvanično momak.
SAŠA: A ovdje svodnik.
KSENIJA: Formulišimo to kao poslovni saradnik iz metropole. Služim za ubjeđivanje.
SAŠA: U šta treba mene da ubjediš?
KSENIJA: Zar to nije očigedno?
SAŠA: Jeste.
KSENIJA: Rekla sam mu da je providno, ali on nikoga ne čuje od buke koju proizvodi.

(Pauza. Ksenija priđe Saši, uzme flašu, sipa sebi viski. Saša joj pokaže da sjedne pored njega.)

SAŠA: Koliko dobijaš ako mene ubjediš?
KSENIJA: Za moje pojmove, prilično.
SAŠA: Koliko ja znam Ričija, on baš i nije široke ruke.
KSENIJA: Ali zato Dino jeste.
SAŠA: Ne razumjem, zašto mi sve to govoriš?
KSENIJA: Ne razumjem ni ja. Valjda mi je sve dopizdilo.
SAŠA: A ja pomislio da ti se sviđam.
KSENIJA: Čudno. To je već druga stvar koju smo večeras zajedno pomislili.
SAŠA: Kako želiš da provedemo vrijeme dok oni ne dođu?
KSENIJA: Dvoumim se.
SAŠA: Pozovi ih. Daj im nekakav znak, kako ste se već dogovorili.

(Ksenija uzme telefon.)

KSENIJA: Stvarno želiš da ih pozovem?
SAŠA: Samo naprijed.

(Ksenija pozove i prekine vezu.)

SAŠA: To je bilo sve?
KSENIJA: Da.
SAŠA: Pa, nisi mi odgovorila na pitanje.
KSENIJA: Kako želim da provedem vrijeme...

(Ksenija gleda u Sašu. Poljube se. Strasno i iskreno.)

SAŠA: Dugo nisam osjetio ovako nešto.
KSENIJA: Šta?
SAŠA: Život.
KSENIJA: Zajebavaš me?
SAŠA: Izgledaš mladoliko.
KSENIJA: Sa toliko ulaganja i ti bi tako izgledao. Trideset dvije godine mi je.
SAŠA: Svaka je na svom mjestu.
KSENIJA: To je trebalo da zvuči kao kompliment?
SAŠA: Iz vizure bivšeg marinca, to je prilično romantično.

(Još jedan strasan poljubac. Traje.)

KSENIJA: Smešno ti stoji taj mali bade mantil.
SAŠA: Skini ga.

(Ksenija lagano skida Saši bade mantil. On ostaje go. I dalje se ljube. Saša naglo prekine. Ustane.)

KSENIJA: Šta je bilo? Nekakva ratna frustracija.
SAŠA: Tako nešto.
KSENIJA: Znaš, s obzirom na prirodu moga posla, ja nisam baš navikla da pričam sa golim muškarcima...
SAŠA: Želiš da se obučem?
KSENIJA: Želim da mi kažeš šta je.
SAŠA: Pucao sam na nekog klinca u Bagdadu, na ulazu u zelenu zonu. Ličio mi je na bombaša samoubicu, ustvari bio je samo debeli klinac koji je trčao za psom koji mu se otrgao. Naglo se približio... Ispostavilo se da je mali sin nekakvog lokalnog političara do koga je Amerima jako stalo. Iako sam postupao po pravilima službe, trebalo me je skloniti. A bio sam zgodan materijal za uklanjanje...
KSENIJA: Priznaćeš, priča ti je prilično patetična.
SAŠA: Tebi ne smeta što sam ubio djete?
KSENIJA: Nakon dva abortusa, nemam odnos prema tome.
SAŠA: Misliš?

(Saša priđe prozoru. Otvori ga.)

SAŠA: I nisi mi rekla koliko su ti obećali da me zauvek izbaciš iz Majdinog života?
KSENIJA: Pet hiljada eura.
SAŠA: Nije neki novac. Ali, valja ga potrošiti.

(Saša se iznenada popne na prozor i skoči.)

KSENIJA: Jebo te! Kretenu!

(Ksenija je potpuno zatečena. Ustane, priđe prozoru. Gleda kroz njega, a zatim ga zatvori. Priđe trosedu, ruke joj se tresu. Uzme piće i naglo ga popije. Zatim sedne na trosed, sklupča se u sedećem položaju i prebaci majcu preko nogu.)


PROJEKCIJA NA VIDEO BIMU:
Sinopsis: Dino, Saša, Riči, Ksenija i Majda kao tinejdžeri. Nasmejani su. Prepoznatljive osamdesete. Kupaju se na bazenu. Dobar ritam. Šarlo akrobata, novi talas.


KRAJ DRUGE SCENE

TREĆA SCENA

(Kafić u prizemlju solitera. Prazan je, nema gostiju u ovo kasno poslijepodne. Za šankom Iva, tridesetogodišnjakinja sjajnog izgleda. Obučena je u skladu sa aktuelnim tinejdžerskim trendovima pa izgleda mlađe. Čuje se muzika „Šarlo akrobata“, novi talas. Ulazi Biksa, tridesetogodišnji telohranitelj, obučen kao da je upravo izašao iz škole FBI-a. Iva ne reaguje na Biksin ulazak. Biksa "njuška" unaokolo, nešto proverava. Prilazi muzičkoj liniji i gasi muziku.)

BIKSA: Kakvo ti ovo sranje od muzike? Gasi to.
IVA: Kakvo ti je... Je, seljačino, to ti je pomoćni glagol. Sam, si, je, smo, ste, su...
BIKSA: Dobro. Kakvo ti je ovo sranje od muzike. Je l' sad' dobro?
IVA: Ako zanemarimo da si me prekinuo u slušanju...

(Iva ponovo pusti muziku, Biksa nastavlja da „njuška“ po kafiću.)

BIKSA: Daj ga, bar, utišaj malo, srce mi preskače od te bas gitare.
IVA: Molim?
BIKSA: Utišaj ga!

(Iva nastavlja da sređuje šank, ne obazirući se na Biksinu molbu. Biksa je sada već malo iznerviran. Priđe i hteo bi da ugasi muziku, ali ga Iva značajno pogleda.)

BIKSA: Samo da ga utišam.

(Iva odmahne rukom, Biksa utiša muziku.)

BIKSA: Otkad' ti slušaš ovo, majke ti?
IVA: Nemam predstavu ko je to. Taj CD mi je dala sestra, kaže da je sada ponovo u modi.
BIKSA: Ponovo!? Ovo šištanje i lupanje po bas gitari bio hit!?
IVA: Osamdesete.
BIKSA: To je epoha pre rođenja majstor Bikse.
IVA: Zamisli prizor, majka te stavi na sisu i pusti ovo. Mora da je bilo baš dobro.
BIKSA: A šta fali Ceci za podoj?
IVA: Njoj ništa... Ima i višak.

(Iva je vidno iznervirana. Malo joj nedostaje da zaplače.)

BIKSA: Eto ti ga sad... Ko o čemu baba o uštipcima. Kako ti se sestra porodila, samo o djeci pričaš... A  ništa ne radiš tim povodom. Nije Zima jedino muško...
IVA: Ne seri.
BIKSA: Ja serem. Otkad' te je ostavio...
IVA: Rekla sam ti da ne sereš!
BIKSA: Kupio ti čovek kafić, obezbjedio te, ne daješ mu ni reket...
IVA: Ti znaš...
BIKSA: Ja znam, ja mu sakupljam reket. Ti ga ne daješ! Pravo da ti kažem, ako je ko unovčio onu stvar to si ti.
IVA: Umukni, kretenu!
BIKSA: Ni cvijet ne rađa bez pčele, a kamo li žensko.
IVA: Daj, reci mi, molim te, ko smije i da pomisli, a kamo li pipne bivšu Ziminu djevojku.
BIKSA: Pretjeruješ, Zima bi se obradovao da nađeš muža...
IVA: Šta će mi, da me bije i povaljuje za badava.
BIKSA: Ne radiš ti ništa za badava...
IVA: Djetetu je majka neophodna, a vi muškarci ste tu čist višak.
BIKSA: Ala smo se emancipovali...
IVA: Pogledaj moju Kaću. Godinama se potucala po Pragu, skidala se pred kurtom i murtom, i umjesto da se skući tamo, ona se vrati ovdje zbog onog svog kretena, koji joj je, čim su došli, sav novac potrošio na nekakve propale akcije. Dovela je djete, koje je moglo tamo da dobije češko državljanstvo. 'Ej, češko!
BIKSA: Stvarno je guska...
IVA: Ona i njen mužić, pužić... E, sad je dobila – kurčić!
BIKSA: Što si prosta.
IVA: Neodgovorni skot! Ona mora sve iznova da radi i to ovdje...
BIKSA: Je l' ga ostavila?
IVA: Jeste valjda, otkud znam.
BIKSA: Čekaj, je l' jeste, il' nije?
IVA: Šta to tebe boli...
BIKSA: Dobra ti je seja, gled'o sam joj nastup. Razvaljuje...
IVA: Može majka da ti bude.
BIKSA: Kakva majka, šta sereš. Moja stara ima brkove i sise do poda...
IVA: Kaća ima 38, a ti si moje godište. Devet godina si mlađi.
BIKSA: Osam i po?
IVA: I?!
BIKSA: Pa nije mogla u drugom osnovne da me rodi!
IVA: Kretenu.

(Spolja se čuje zvuk motora džipa koji se parkira. Kada se ugasi motor, čuje se karakterističan pisak. Biksa se trgne i krene ubrzano da proverava po kafiću.)

BIKSA: Evo ga Zima.
IVA: Bogami, njegov alarm. Čudi me da je izvezao Čirokija iz garaže.
BIKSA: On mu je jedini blindiran.
IVA: Blindiran!?
BIKSA: Samo što nije ušao, a ja nisam završio provjeru objekta.
IVA: Šta glumite tu. Blindiran džip, provjera objekta!
BIKSA: Nemaš predstavu kako male bombe danas prave, manje od kozjeg govneta...
IVA: A, to krajolik iz tebe progovara...

(Biksa je navalio da rastura stolice.)

IVA: Polako, uništićeš mi sav inventar. Baš će neko da se znoji Zimi bombu da podmeće.
BIKSA: Molim! Gdje ti živiš? Ubili su sinoć ćelavog...
IVA: Mačora?
BIKSA: Mačora, Mačora!
IVA: Ne pričaj... Kako?
BIKSA: Stavili mu bombu pod kola, ispred restorana. Kad je upalio mašinu, ne da je puklo... Metlicom ga žena cijelu noć sakupljala.
IVA: Imbecilu morbidni.
BIKSA: Postali smo gadljivi... Evo ga ide. Ako te pita, ti mu kaži da sam sve prevrnuo...
IVA: Ja s njim ne pričam.
BIKSA: Daj umukni više, da te ne razvali kao prošli put.

(Iva gleda ka ulaznim vratima.)

IVA: Ko je onaj skot sa njim?
BIKSA: To mu je neka rođaka...
IVA: Drži je za dupe, kretenu!
BIKSA: Dalja rođaka... To je u mom kraju sasvim normalna pojava...
IVA: Mišomor ću u viski da mu sipam!
BIKSA: Ti nisi normalna, rekao mi je da od danas probam piće prije njega!
IVA: Ubiću vas ja, kad tad!
BIKSA: Ludačo.
IVA: Majmunčino!
BIKSA: Da skratiš malo ti taj jezik, znaš!
IVA: Fuck you!

(Dok se Iva i Biksa svađaju, u kafić utrčava, kikoćući se, Svetlana, vulgarno izazovna djevojka, obučena po principu „da se sve vidi“, prejako našminkana, a odmah za njom Zima, tridesetogodišnji debeljuškati mafijozo, sa nezaobilaznim zlatnim lancem oko vrata. Oboje su malo popili, ali nisu pijani, samo veseli.)

SVETLANA: Nemoj, Zima! Pa nemoj!
ZIMA: (Ivi i Biksi.) Šta je bilo, opet se svađate.
BIKSA: Malo, šefe, da nam prođe vrijeme.
ZIMA: (Ka Ivi, imitirajući zmijino siktanje.) Sikćemo, sikćemo...
IVA: Ma teraj se i ti...

(Zima naglo promeni raspoloženje. Priđe Ivi i uhvati je za kosu.)

IVA: Jao, nemoj...
ZIMA: Izvini Zimo, kaže se izvini Zimo!
IVA: Pusti me.
ZIMA: Ne čujem te dobro. (Još jače zavrće Ivi kosu.)
IVA: Izvini.
ZIMA: Izvini... Ko? (Još jače zavrće Ivi kosu.)
IVA: Izvini Zimo!
ZIMA: Tako te volim. (Pusti Ivu.)
IVA: Pederči...

(Iva ne stigne da završi reč, Zima ponovo krene ka njoj, ona se odmakne.)

IVA: Izvini Zimo! Stvarno izvini!

(Zima gleda u Ivu. Iva spušta pogled. Napetu pauzu prekida Biksa.)

BIKSA: Šefe, sve sam pregledao.
ZIMA: (Promrmlja, gledajući u Ivu.) Majku li ti tvoju...
BIKSA: Sto posto je čisto.
ZIMA: (Gledajući i dalje u Ivu.) Je l' stvarno pogledao?
BIKSA: Sve sam prevrnuo...
ZIMA: (Pokazuje na Ivu.) Nju pitam!
IVA: Gledao je, a i ja sam gledala jutros.
ZIMA: Samo se vi zajebavajte. I Mačor se tako zajebavao, pa su ga rastavili da ne može ni rođena majka da ga sastavi... Ubiju li me, pocrkaćete gladni! (Svetlani, pokušava da bude duhovito ciničan.) Je l' tako daleka rođako?
SVETLANA: Molim?
ZIMA: (Biksi.) Zakuni se u majku da Svetlanu nisi tako predstavio Ivi, kad' te je pitala.
IVA: Znaš koliko me boli kakve skotove šetaš...
ZIMA: Zakuni se!
BIKSA: (Neprijatno mu je.) A da idem ja da stražarim ispred...
ZIMA: Ti bi da izvučeš dupe sada kad je najuzbudljivije...
IVA: Ala ste duhoviti...
ZIMA: (Svetlani.) Idi, predstavi se...
SVETLANA: Da li moram, maco?
ZIMA: (Cinično.) Moraš, kuco.

(Svetlana prilazi Ivi. Pruža ruku da se upoznaju.)

SVETLANA: Drago mi je, ja sam Svetlana.

(Svetlanina ruka „visi“ u vazduhu. Iva podigne pogled i prostreli je očima.)

IVA: Samo da znaš da je analni tip. Pocepaće ti to usko dupence.
ZIMA: E, Iva, stvarno si carica. Carica! (Biksi.) Hajde, reci da nije...
BIKSA: Da ja ipak izađem, samo do WC-a...
ZIMA: U formi nam je Iva, u formi...

(Biksa se smeje.)

SVETLANA: (Zimi.) Pošto smo se upoznali, hoćemo li da sjednemo i da popijemo nešto? Služi li neko u ovoj kafani?
ZIMA: (Biksi) Ni mala nije za bacanje, a?
BIKSA: Prvi sto vam je najbezbjedniji.
ZIMA: Biće ovo interesantno veče...

(Zima i Svetlana sednu. Biksa stoji pored stola.)

BIKSA: Šta ćete?
SVETLANA: Je l' on konobar ili bodigard?
ZIMA: (Biksi.) Šta glumiš tu...
BIKSA: Da vas uslužim, kad već stojim...
ZIMA: Vuci se napolje.
BIKSA: A da probam piće pre...
ZIMA: Ovdje da ga probaš!? O, kretena... Marš napolje! U džip da gledaš, da ne trepneš, je l' jasno?
BIKSA: Jasno! A, gdje je parkiran?
ZIMA: Na ulici, malo niže.
BIKSA: Da rasčistim ispred kafića, pa da ga preparkiram.
ZIMA: Slušaj ti, Čirokija ne vozi niko osim mene.
BIKSA: Ma ja to zbog bezbjednosti...
ZIMA: Nije na kraj svjeta nego deset metara niže. Pomakni se na ivicu trotoara pa gledaj.
BIKSA: A je l' mogu prvo do WC-a da odem? Nužda mi je...
ZIMA: Seronjo... I nemoj nikoga da puštaš u kafić.
BIKSA: Neću.

(Biksa ode ka izlazu, gde je inače i WC. Iva prilazi stolu gdje sede Svetlana i Zima.)

SVETLANA: Ja ću jedan viski i Coca colu.
IVA: Koji viski?
SVETLANA: Jack Daniels.
IVA: To je burbon.
SVETLANA: Zima, je l' ona to mene zajebava?
ZIMA: Aha.
IVA: (Edu.) Uživaš?
ZIMA: Pa ne mogu da lažem...
IVA: Ti ne možeš da lažeš!
SVETLANA: Baš sam žedna...
ZIMA: (Ivi.) Dobila si ti i više nego što zaslužuješ...
IVA: On zna šta ja zaslužujem...
ZIMA: Nemoj ponovo da ti ustajem...
SVETLANA: Ako već ustaješ, donesi mi piće, presušiću...

(Zima iznenada opali šamar Svetlani. Svetlana se uplaši, ustane, Zima je vrati naglo u sjedeći položaj.)

ZIMA: (Ivi.) I meni donesi isto što i njoj!

(Iva krene ka šanku. Čuje se voda iz vodokotlića u WC-u.)

ZIMA: Seronja je najzad završio. Sad smo bezbjedni... Dobro sam ja i doživeo tridesetu pored vas idiota. (Svetlani.) Koliko ti, ono beše, imaš godina, kuco-maco...
SVETLANA: (Uplašena i zbunjena.) I ja imam isto kao ti...
ZIMA: I ti! U koju školu si išla?
SVETLANA: U „Borisa Kidriča“.
ZIMA: Ne pitam te za osnovnu, za srednju te pitam?

(Svetlana ćuti.)

ZIMA: Šta je, šta si se uplašila, nisam ti glavu otkinuo...
SVETLANA: (Rasplače se.) Ja sam rano počela da izlazim u grad.
IVA: Bingo, majstore!
ZIMA: (Ivi.) Ne seri ti, obrazovana. I pusti neku muziku, nije ni čudo što ti kafić slabo radi kad je atmosfera kao u manastiru. (Svetlani.) Svetlana, Svetlana, baš si ćurkica. Lepa ćurkica...

(Zima pomiluje Svetlanu po licu i počne da je ljubi. Svetlana prihvata. Iva pusti muziku jako. «Šarlo akrobata», tzv. novi talas. Zima se iznervira, ustane i krene ka šanku.)

ZIMA: E, sad si najebala.
IVA: Promeniću, nemoj...

(Zima uzme muzički stub, otkine ga od žica i baci na pod. Iva se popela na šank, gleda u stub, zatim u Eda.)

IVA: Nemoj da me biješ...
ZIMA: Ma, ubiću Boga u tebi...

(U kafić ulazi Biksa. Uzbuđen je.)

BIKSA: Jao, šefe...!
ZIMA: Šta je, šta jaučeš?
BIKSA: Odnjeli Čirokija!
ZIMA: Šta pričaš, ko?
BIKSA: Pauk.
ZIMA: Mog Čirokija!? Jesi li ti pijan ili drogiran?
BIKSA: Nisam šefe. Ja izašao napolje, njega nema. Pogledam niz ulicu, oni Čirokija popeli na pauka i odoše niz ulicu.
ZIMA: Ma ne mogu da vjerujem. Ne mogu da vjerujem!!!
BIKSA: Da palim Audija, da ih stignem?
ZIMA: Ne, ne... Neće to tako lako da prođe. Ima da ga vrate sami, ne zvao se ja Zima. Na isto mjesto ima da ga vrate... (Uzima mobilni i poziva.) E, da mi je ovo neko pričao, ne bih mu vjerovao.

(Biksa vidi polomljeni muzički stub na podu. Pogleda upitno u Ivu. Ona mu odmahne rukom. Biksa joj pokaže rukom da nije normalna. Iva mu pokaže srednji prst. Biksa se prekrsti. Dok traje ta nemušta komunikacija između Ive i Bikse, Zima razgovara telefonom.)

ZIMA: 'Alo, Dino ti si?... Zima, Zima... Ma baš sam dobro, aha... Samo su mi malo digli auto, inače je sve u najboljem redu... Nisam ciničan, bijesan sam!... Kako ko?... Pa ovi tvoji kreteni. Čirokija su mi popeli na pauka, evo Biksa će da ti potvrdi.

(Zima daje Biksi telefon. Biksa uzima telefon i razgovara postavljajući telo u servilnu poziciju, kao da priča sa nadređenim.)

BIKSA: Gos'n načelniče, dobar dan. Stvarno pokupili Čirokija na pauka... Ne znam ko su, majke mi... Nisam vidio koji je od naših asistirao parking servisu... Ja gdje sam bio... Imao sam potrebu... Veliku potrebu... Pa kad ste zapeli da vam kažem...

(Vidi se da sa druge strane veze „grmi“ od vike.)

ZIMA: Daj mi ga nazad, ovamo.

(Biksa daje Zimi telefon.)

ZIMA: Ne deri se... Kakav je, takav je, Biksu si mi ti dao... Prestani da svaljuješ krivicu na njega, nego vidi ko je na terenu, odmah da ga vraćaju... Ne interesuje me štrajk taksista, kroz gužvu su ga odnjeli, kroz gužvu neka ga vrate... U kafiću smo kod Ive. I da im javiš da ga vrate na isto mjesto, a da kažu tom idiotu od pozornika da dođe ovdje i da mi se izvini... Ne, ne pretjerujem... Ako me ne zna, eto mu prilika da me upozna... Bolje ovako, nego na drugi način... 'Ajde, zdravo... O.K. Neću da pravim sranja, obećavam...  Imaš riječ, hajde... Zdravo!

(Zima prekine vezu.)

ZIMA: Samo ću malo da ga smrznem. (Biksi.) A ti, seronjo...
BIKSA: Šefe, oni su ga digli dok sam ja bio u klozetu...
ZIMA: Ako mu se nešto desi, gotov si! Sećaš se kako sam ovu ovdje (Pokazuje na Ivu.) odvalio od batina kad ga je ogrebala!
BIKSA: Ne sjećam se...
IVA: Ja se sjećam!
ZIMA: Ne umeš ni džip da mi sačuvaš, a ovamo čuvaš mene, idiote!
BIKSA: Ko je mogao da pretpostavi da će neko da se usudi Čirokija da penje na pauka...
ZIMA: Nisi ti plaćen da pretpostavljaš, nego da otvoriš četvore oči. Kad neko uperi pištolj u mene ti treba da me zaštitš, a ne da bježiš u klonju...
BIKSA: Nisam bježao, tako mi svega...
ZIMA: Vuci se napolje da i tebe ne spakujem u zamrzivač!

(Biksa pobegne napolje. Svetlana je ustala, prišla je šanku.)

SVETLANA: Zimo, mogu nešto važno da te pitam, al' da me ne ošamariš.
ZIMA: Pitaj!
SVETLANA: Da uzmem barem Coca colu, žedna sam...

(Iva se nasmeje, Zima opali šamar Svetlani koja od siline udarca padne na pod. Iva sa pladnjem u ruci na kome je piće, priđe iznad Svetlane.)

SVETLANA: Pa obećao si da nećeš...
ZIMA: Nisam!

(Iva uzme piće sa pladnja i rasipa ga po Svetlani.)

IVA: Jedan burbon...
SVETLANA: Ti nisi normalna!
IVA: I Coca cola!

(Svetlana je sva mokra, nekako se pridiže.)

IVA: (Zimi, pokazujući na burbon i Coca colu koji su bili u porudžbini za njega.) Da li da joj dupliram porudžbinu?

(Zima uzme burbon, popije ga na iskap i krene ka stolu na kome je sjedeo.)

ZIMA: (Ivi.) Donesi još jednu turu. (Pokazuje na Svetlanu.) Daj i njoj...
SVETLANA: Neka, ja sam se predomislila u vezi sa pićem...
ZIMA: Ne seri! Vidiš da sam nervozan.
SVETLANA: (Odjednom, potpuno histerično, na ivici plača.) Ti si nervozan? Ti si nervozan?! Pogledaj na šta ja ličim!
ZIMA: Idi sredi se, pa dođi da popijemo!
SVETLANA: Vilicu si mi razglavio! (Pokušava da izvadi iz usta veštačku zubnu navlaku.)
ZIMA: Pa ko ti kriv kad u tvojim godinama stavljaš veštake...
SVETLANA: Ti si mi rekao da menjam zube...
ZIMA: Ali nisam mislio sve da ih promjeniš! Tri hiljade eura u zubima imaš, seljančuro...

(Svetlana je izvadila zubnu navlaku, ispod koje su ostaci njenih prirodnih zuba, naoštreni kao bazis za navlaku.)

SVETLANA: (Držeći u rukama zubnu navlaku.) Izleda da je pukla. Pa, pogledaj!
ZIMA: Bježi u WC, vidi na šta ličiš, bez zuba, ko iz veš mašine da si ispala. Da se uplaši čovjek... Lepi se, vadi fleke, suši se, peglaj, radi šta znaš samo mi se skloni s očiju takva!

(Svetlana sva uplakana ode put WC-a. Pauza. Iva i Zima su najzad sami.)

IVA: S ovom si prevazišao samoga sebe...
ZIMA: Tebi je malo batina?
IVA: Nisam ja došla s jebačem kod tebe da se foliram, nego ti kod mene.
ZIMA: Kod sebe sam ja došao, a ne kod tebe.

(Iva iznosi piće iz šanka. Stavlja ga pred Zimu.)

IVA: Ko je ubio Mačora?
ZIMA: Ne znam i to me nervira... Policajci nisu, ovi naši se svi kunu da nemaju veze s tim.
IVA: Vjeruješ im?
ZIMA: Ovoga puta im vjerujem. Nema logike da su oni.
IVA: Možda su neki novi?
ZIMA: Možda. Što, sekiraš se?
IVA: Šta misliš?

(Pauza.)

ZIMA: Svetlanu ću ja da napravim u avion ribu.
IVA: Pederčino!
ZIMA: Od blata ćeš da me praviš!
IVA: Rekla sam ti, poslje bolnice, ako me još jednom udariš, možeš samo na silu da me imaš.
ZIMA: Ko si ti da mene ucjenjuješ...
IVA: Znam ko nisam.

(Zima iznerviran ustane, uhvati ponovo Ivu za kosu.)

ZIMA: Ja sam tebe ostavio, a ne ti mene, znaš!
IVA: Znam!

(Zima pusti Ivu. Sedne za sto i sruči u sebe burbon naiskap.)

ZIMA: Mnogo tražiš od mene.

(Iva ode iza šanka da pripremi još jedno piće. U kafić ulazi Biksa, sa njim je pozornik Robert. Čuje se motorola.)

BIKSA: Evo ga, Zima, ovaj ti je dig'o auto.
ZIMA: Jesi li mu rekao da isključi motorolu. Nervira me.
BIKSA: (Robertu.) Gasi to!
ZIMA: Polako, Bikso, polako...
ROBERT: Ja...
BIKSA: Gasi ga kad ti kažem!
ROBERT: Ne bi smio da bude ugašen dok sam na dužnosti.
ZIMA: Šta bi možeš, a šta ne možeš to ću ja da ti kažem! Gasi, da ti ga ne bih u dupe nabio!

(Robert nevoljno ugasi motorolu.)

ZIMA: (Ustane, gleda u Roberta, pa se obrati Biksi.) Je l' vratio Čirokija na mesto?
BIKSA: Spuštaju ga.
ZIMA: Kad ga spuste i njih dovedi ovamo.
ROBERT: Oni ništa nisu krivi, ja sam im rekao da podignu auto.
ZIMA: I misliš da ih zbog toga što si ti izgovorio, pustim tek tako.
ROBERT: Nema razloga da...
ZIMA: Ima razloga. Ima!
ROBERT: To su stariji ljudi...
ZIMA: I to me zabole.
ROBERT: Već su se dovoljno uplašili.
ZIMA: A ti?
ROBERT: Šta ja?
ZIMA: Ti se nisi uplašio?
BIKSA: Pazi šta odgovaraš!
ZIMA: Nemoj da mu sufliraš, Bikso. Nek' se sam izrazi. (Robertu.) Hajde, ako mi onako iskreno kažeš da li si se usrao u gaće, možda ih i pustim da prođu sa po dva šamara. Biksa nema jaku ruku.
ROBERT: Jesam.
ZIMA: Šta jesi?
ROBERT: Usr'o sam se.
ZIMA: To majstore! To... Kako se zoveš?
ROBERT: Robert.
ZIMA: Usr'o nam se Robert.
BIKSA: Da idem ja sad da ih izlupam?
ZIMA: Samo po dva šamara. Robert se podmetnuo, treba to ispoštovati. I proveri da li su džip vratili na isto mjesto gdje je bio. Nemoj ni za milimetar da su promašili.
BIKSA: A ako ga ogrebu?
ZIMA: Ako ga ogrebu, zna se... Ti njima polomiš ruke, ja tebi i ruke i noge!
ROBERT: Dajte, ljudi.

(Zima uhvati Roberta za lice.)

ZIMA: Nisi dobio riječ!

(Zima pokazuje Biksi da izađe napolje. Biksa ode.)

ZIMA: (Ivi.) Daj čovjeku nešto da popije. Vidiš da mu se suši grlo.
IVA: (Robertu.) Hoćeš li i ti Jack Daniels?
ROBERT: Ne pijem na dužnosti.
ZIMA: Ti si neki zajebant, a?
ROBERT: Stvarno ne pijem...
ZIMA: Daj mu dupli!

(Iva sipa burbon i daje ga Robertu. Robert gleda u piće.)

ZIMA: Hajde, sruči to ko muško, naiskap, pa da popričamo ozbiljno.

(Robert popije burbon. Vidi se da mu nije prijao. Ulazi Biksa.)

BIKSA: Šefe, omašili su.
ZIMA: Koliko?
BIKSA: Za deset santimetara.
ZIMA: I kakve su sankcije?
BIKSA: Ovaj brkati se već onesvijestio. A samo sam mu jedan šamar lupio...
ROBERT: Rekao sam vam, to su stariji ljudi. Jedan je pred penzijom.
ZIMA: Pa šta će na terenu kad je pred penzijom. Nek' sedi u kancelariji. (Biksi.) Reci im, dok ga ne ubodu u milimetar ima da ga nameštaju. Hajde!

(Biksa izađe.)

ZIMA: Dakle, ti si Robert. Mene znaš...
ROBERT: Sad smo se upoznali.
ZIMA: E, ne padam ja na ta sranja... Nego, da ti meni propjevaš ko ti je rekao da mi podigneš Čirokija?
ROBERT: Niko, zaista. Tek kada mi se načelnik javio, shvatio sam o čemu se radi...
ZIMA: Nemoj da sereš! Taj ko ti je rekao da ga digneš, taj je ubio i Mačora. Šta ste mislili, na isti štos i mene da zamrznete, a?
ROBERT: Kakav Mačor, kakvo zamrzavanje, ne znam o čemu govoriš!

(Zima je iznerviran, uhvati Roberta za revere. Robert je uplašen.)

ZIMA: Mene si našao da zajebavaš, mene! U ovom gradu još uvijek ja u zamrzivač pakujem.

(Iva priđe Zimi.)

ROBERT: Ali, stvarno ne znam...
IVA: Zima, nemoj, napravićeš sranje...
ZIMA: On mene zajebava!
IVA: Stani, stani!

(Zima pusti Roberta.)

IVA: Popij piće. Smiri se.
ZIMA: Šta da se smirim, koju pizdu materinu. Džip na pauka, bombu ispod nogu... Pravi se naivan... Samo da mu skinem uniformu...
ROBERT: Kunem se da ništa nisam znao!
ZIMA: Odakle si ti?
ROBERT: Živim ovdje u naselju.
ZIMA: Iz kraja si, a ne znaš za Zimu.
ROBERT: Nisam dugo bio u gradu.
ZIMA: Pa, gdje si bio?
ROBERT: U Njemačkoj.
ZIMA: U Njemačkoj!? Luđi si nego što izgledaš? Za koga radiš?
ROBERT: Ni za koga. Bio sam tamo, riješio da se vratim...
ZIMA: Kol'ko si bio tamo?
ROBERT: Deset godina.
ZIMA: Deset godina si bio u Njemačkoj i ne samo što si se vratio, nego si zamislio želju da postaneš policajac, a dobra vila ti želju ostvarila. Tu priču ne bi progutala ni Svetlana.
IVA: Misliš?

(Ponovo ulazi Biksa.)

BIKSA: Šefe, ovi su baš kilavi. I drugi se onesvestio, a da ga nisam pošteno ni šutnuo. Sad Čiroki visi u vazduhu, na sajlama.
ZIMA: Idiote, osvijesti ih, neka ga spuste.
BIKSA: Ja ću da ga spustim...
ZIMA: Dirneš li i jednu jedinu komandu na pauku, to će ti biti poslednje.
BIKSA: Pa kako da ga spustim?
ZIMA: Rekao sam ti, osvijesti ih!
BIKSA: Onesvijesti ih, osvijesti ih, odlučite se već jednom. Nisam ja doktor nego bodigard!
ZIMA: Bikso!
BIKSA: Dobro, dobro...

(Biksa izlazi.)

ZIMA: (Robertu.) S kakvim kretenima radim, vidiš li? I, gdje smo stali? A da, ti mene ubjeđuješ da si gastarbajter, a ja ti, kao, vjerujem.
ROBERT: Pobjegao sam odmah nakon srednje škole. Stari mi je bio u policiji. Popustilo mu srce prije mjesec dana. Stara mi je ostala sama, u Njemačkoj je recesija, ovdje su mi obećali očevo mjesto...
ZIMA: I ti se vratio. Baš potresno...
ROBERT: Tek sam drugi dan na poslu, stvarno nisam znao za tebe...
ZIMA: Tamo si sastavio dvanaest godina, ovdje ni dva dana, a već si se zajebao za ceo život.
ROBERT: Ne razumjem?
ZIMA: Da ti objasnim. Ne mogu da te bijem dok si aktivan. Ali dok mi ovde ćaskamo, tebi se, kretenu, već kuca otkaz. E, kad ti ga uruče, vidjećeš koliko si se zajebao.
ROBERT: Daj, čovječe, javili su dispečeri da je zakrčena ulica, šta sam mogao da uradim. To je samo džip!
ZIMA: Nije samo džip u pitanju. Princip je u pitanju! Selo je ovo, a ne grad. Čuje li se da mi je gušter popeo Čirokija na pauka, a da je prošao neoštećen, nema klinca koji neće pokušati da me skloni...
ROBERT: Kako to misliš neoštećen?
ZIMA: Nisam ti nijedan prst polomio, svi su ti zubi u glavi, mrdaš rukama i nogama. Ej!
ROBERT: Ti me zajebavaš...
ZIMA: Aha... (Ivi.) Kaži mu, srce.
IVA: Mrtav je ozbiljan. U najboljem slučaju, proći ćeš sa tri mjeseca na ortopediji...
ZIMA: To si ti, ljubavi, prošla tako jevtino, jer su u pitanju bile nekakve emocije...
IVA: Je li? Šta mi napriča...

(Odjednom, čuje se čudan zvuk, nešto poput kratkotrajnog krika, a zatim strahovit udarac, karakterističan zvuk koji proizvodi Zimin džip, kakav smo čuli u prvom delu scene, kada je Zima parkirao Čirokija, a zatim i auto alarm. )

ZIMA: Ovaj ga je ipak sam spuštao. (Ivi.) Idi vidi šta je, ja ne smijem da gledam. Prepući će mi srce, ubiću ga.

(Iva potrči napolje. Izađe)

ZIMA: Ako je ono što mislim da jeste, duplu smenu ću da radim večeras. Ne zna se ko će gore od vas dvojice da prođe...

(Ulazi Biksa. Blijed je.)

BIKSA: Šefe!
ZIMA: Šta si uradio, kretenu?
BIKSA: Pao na Čirokija?
ZIMA: Molim? Kako pao...?
BIKSA: Pao na krov. Ja sam rekao da ga blindiramo i odozgo, zbog napada iz vazduha.
ZIMA: Ko je, bre, pao na krov, odakle?
BIKSA: Sa zgrade, nekakav nudista.
ZIMA: Kakav nudista, šta pričaš gluposti?
BIKSA: Go, golcat! Zgužvao je Čirokija načisto.

(Ulazi Iva.)

ZIMA: Iva, šta mi je sa džipom...
IVA: Ubio se Điđa!
BIKSA: Je l' to onaj Kaćin?
IVA: Ubio se, kreten!
ZIMA: Ljudi, govorite šta se desilo, pričate sve same gluposti...
BIKSA: Kaćin muž, a? Je l' on?
IVA: Beži, idiote!
ZIMA: (Krene ka izlazu.) Vi ste svi ludi. Idem da vidim...

(Robert shvati da je ovo pravi trenutak da pobegne. Potrči ka izlazu.)

ZIMA: Bikso, drži ga!

(Biksa se prene, uspe da uhvati Roberta, obori ga na pod. Rvu se.)

ZIMA: Tabaj ga na drugom mjestu, ne mogu da izađem od vas dvojice. Hoću da crknem da vidim šta je bilo sa Čirokijem...

(Odjednom prigušen pucanj. Robert je upucao Biksu, Biksino telo je prigušilo zvuk. Robert ustane. Uperi pištolj u Zimu.)

ZIMA: Ti stvarno nisi normalan.
ROBERT: Da se nisi pomerio!
ZIMA: (Kao da nije ozbiljno shvatio upozorenje.) Ma nema te rupe u koju ćeš da se sakriješ... Ima da radi zamrzivač...
IVA: Zimo!

(Zima krene ka Robert. Robert opali i Zima padne. Robert je uplašen. Nišani ka Ivi, koja je već prišla Zimi koji je u samrtnom ropcu. Robert je za trenutak kao ukočen, a zatim pobegne napolje.)

ZIMA: Tako mi i treba, kad me čuvaju kreteni. (Vadi iz džepa ključeve i daje ih Ivi.) Molim te isključi alarm, otići će mi akumulator... Baš na Čirokija da padne, majku li mu...
IVA: Trudna sam, Zimo...
ZIMA: Je li, s kim?

(Nakon što je izgovorio poslednje pitanje, Zima je izdahnuo. Iva se zgrči od bola.)

IVA: Kretenu!

(Iva kao da je zasuzila. Ustane, protrlja oči i isključi alarm. U kafić ulazi Svetlana. Hoda lagano i žmuri.)

SVETLANA: Ljubavi, kakva je to pucnjava, ponovo. Obećao si mi da nećeš više da pucaš kad izađemo u grad. E, hajde da mi izvadiš ova sočiva u boji, nešto sam se zajebala dok sam ih stavljala, ništa ne vidim. Sreća moja da sam ponela rezervne krpice... Ovo mi super stoji, je li...

(Svetlana se saplete preko Biksinog leša i padne. Od pada joj ispedne sočivo.)

SVETLANA: E, sad mi je ispalo sočivo... Znaš kad ću da ga nađem. A zeleno je baš sexi...

(Svetlana otvori oči i kad vidi prizor, mrtvog Zimu, počne histerično da vrišti. Gleda u Zimu, u Ivu, i Biksu i vrišti neverovatno jako. Iva joj opali jak šamar i ona zaćuti. Iva ustane, ode do šanka.)

IVA: Hoćeš piće?

(Svetlana klima glavom. Iva sipa piće Svetlani i sebi. Svetlana ustaje, tresu joj se ruke, uzima piće.)

IVA: Hajde, živela ti meni.

(Kucaju se.)

IVA: Jebi ga, nema muzike...

(Mrak. Čuje kako još jedan samoubica pada na automobil. Jak tresak. Auto alarm zavija. Zatim još jedan udarac i još jedan alarm, pa još jedan... Sablasna kakofonija kiše samoubica nad gradom.)


PROJEKCIJA NA VIDEO BIMU:
Sinopsis: Iva, Svetlana, Zima, Robert i Biksa voze se Čirokijem kroz nepregledno prostranstvo Deliblatske peščare. Prizor nalik na onom u spotu „Kardigansa“. Sjajan osećaj slobode. Svi su nasmejani, veseli, bezbrižni. Kao iz nekog drugog života. Auto alarmi i dalje zavijaju.



KRAJ